Živa zakopana
(Срђан Печеничић)
Užasna priča o čoveku živom sahranjenom već nekoliko vekova šapatom se prepričava uz pucketanje vatre i prestravljene poglede slušalaca. Jeza koja se tim prilikama uvlačila u kosti mladeži na starim seoskim okupljanjima ili savremenijim kampovanjima nije manja ni danas. Pri pomisli na dolaženje svesti u skučenom prostoru gde vazduh nestaje brzo, a užas okiva srce, javlja se stari, u svesti duboko usađeni strah od buđenja u mrtvačkom kovčegu dva metra ispod zemlje.
Mit
Upravo ovakav događaj, u čiju istinitost su spremne da se zakunu Amerikanke Emili i njena majka, uznemirio je pre više od 130 godina mirni gradić na severoistoku Sjedinjenih Država.
– Moja čukunbaba Marta, posle teške, duge bolesti i nekoliko dana u toku kojih nije dolazila svesti, konačno je preminula.
Kada je doktor zvanično proglasio smrt, njen čukundeda Džon je gotovo mahnito tvrdio da mu je žena i dalje živa. Jedva su ga odvojili od tela kako bi pripremili sahranu. U to vreme mesto konačnog počinka ljudi u SAD najčešće se nalazilo u dvorištu iza kuće preminulog. Tako je bilo i ovom prilikom, a sve vreme Džon je toliko besno protestovao da su morali da ga uspavaju. Sahrana je obavljena bez njega.
– Kasnije te noći čukundeda se probudio, mokar od znoja i bled od užasa. U snu je video Martu kako, očajna, grebe po kovčegu duboko zakopanom u zemlji. Pozvao je doktora i molio ga dugo da dođe i ekshumira telo. On je odbio, a Džon je cele sledeće nedelje sanjao isti san – objasnila je Emili.
Medicinar je posle brojnih molbi sedam dana od sahrane, zajedno sa gradskim vlastima, iskopao kovčeg iz humke. Kad je sanduk otvoren, zaprepašćeni i užasnuti prisutni ugledali su zgrčene šake pokojnice podignute tik iznad lica, njene krvave nokte i zaleđen, prestravljen pogled razrogačenih očiju. Unutrašnja strana kovčega bila je skroz izgrebana.
Činjenice
U ovoj priči oseća se miris pripovedaka čuvenog pisca Edgara Alana Poa. Ipak, sasvim je moguće da je istinita. Poznato je nekoliko, doduše retkih, slučajeva u prošlosti, kada su zaista sahranjivani živi ljudi. Uzrok ovako dramatičnih grešaka najčešće je bila nestručnost lekara.
Dobro je znana i činjenica da je građane Severne Amerike i nekih delova Evrope zahvatio bezmalo paničan strah od preuranjenog „slanja na večni počinak” u toku 18, 19. i u ranom 20. veku. Istoričari ovo objašnjavaju tadašnjim medicinskim otkrićima koja su potvrdila da se žrtve gušenja ili davljenja mogu povratiti u život čak i ako izgledaju mrtve. Strah stanovništva pomenutih područja bio je toliko jak u 19. veku, da su pojedinci zahtevali da im se u mrtvačke sanduke ugrade uređaji kojima bi, u slučaju ostvarenja njihovih noćnih mora, signalizirali da su živi. Nepoznato je da li je ikada sličan uređaj upotrebljen.
B. D. P.