ZAKON MRŽNjE

Đorđe Vukadinović

27. 04. 2009. 22:00

Ne znam da li se to vreme rasteže ili se događaji ubrzavaju. Uostalom, izađe mu na isto. Ali prosto je neverovatno koliko se za kratko vreme nakupi gluposti i povoda za komentarisanje. Pri čemu nije jasno da li je ovih izazova više na globalnom ili lokalnom planu.

Lično, ipak, preferiram „domaći” teren. Pogledajte samo ovaj impresivan, a nasumičan spisak mogućih tema. Nekako baš u vreme obeležavanja desetogodišnjice bombardovanja Srbije procurela je vest o nameravanom učešću naših vojnika u sastavu NATO-a koje se spremaju da održe manevre u Gruziji. (Vest je u međuvremenu nemušto demantovana.)

U nekim zemljama, prevashodno, „trećeg sveta”povremeno dolazi do nasilja i krvavih obračuna između vlasti i opozicije, ali je zaista retka pojava da, kao nedavno u Novom Pazaru, jedni na druge oružje potežu pristalice dva ministra koji sede u istoj vladi. Uopšte, najzanimljivije stvari i najžešći politički dueli na srpskoj političkoj sceni odigravaju se unutar vladajuće koalicije, dok je opozicija uglavnom zabavljena sama sobom, svojim međusobnim odnosima i unutarstranačkim sukobima. Tako, na primer, dok poslanici – zvanično – najveće srpske opozicione stranke ogorčeno polemišu o rasporedu mesta u parlamentu, ključna debata o srpskoj geopolitičkoj budućnosti i unutrašnjem državnom ustrojstvu (NATO, Rusija, EU, Statut Vojvodine, regionalizacija...) vodi se daleko od očiju javnosti, po forumima, kuloarima i frakcijama vladajuće Demokratske stranke.

Srbija ima vladu koja je verovatno svetski prvak u broju i brzini neispunjenih predizbornih obećanja, od kojih su samo neka posledica aktuelne ekonomske krize, dok je većina bila neispunjiva od samog početka. Imamo neku vrstu tajkunskog rata, koji institucije, političare i medije postrojava i polarizuje više od bilo koje „ozbiljne” političke teme. Imamo najbrojniju vladu u Evropi, koja odbija da redukuje broj ministarstava pod izgovorom da to „ništa suštinski ne rešava”. I imamo gotovo jedinstven slučaj opozicije koja, po svemu sudeći, ništa od svega navedenog neće biti u stanju da iskoristi.

Toj i takvoj Srbiji neprestano se podmeće neka nova politička koska, neka nazovi „vruća”, aktuelna tema koja više služi za zamajavanje javnosti i skretanje pažnje sa ozbiljnih problema. Podizanje tužbe Jukoma i Helsinškog odbora protiv Dobrice Ćosića zbog„izazivanja nacionalne, rasnei verske mržnje” u Srbiji predstavlja tipičan primer jedne takve koske, odnosno klasične zamene teza. Šta je Dobričin greh u očima ovih nevladinih organizacija i njihovih agilnih predsednica? Valjda to što se u jednoj polurečenici svojih nedavno objavljenih dnevničkih zabelešci, pisanih za vreme NATO bombardovanja, pogrdno izrazio o kosovskim Albancima nazvavši ih „moralnim talogom” koji Ameriku i Evropsku uniju uzima za saveznika u borbi protiv „najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda”.

Nije ovo ni mesto ni prilika za ocenu političkog i književnog profila Dobrice Ćosića. Njegova kompleksna biografija i njegovo delo svakako daju osnove za različita tumačenja. Ali ovako istrgnuti iz konteksta jednu rečenicu i uzeti je za povod tužbe i hajke na jednog ostarelog pisca dostojno je najznamenitijih cenzorskih dostignuća od vremena španske inkvizicije do Staljinovih „književnih kritičara”.

Lično nisam sklon ovakvom stereotipiziranju pojedinih naroda – a još manje mi, moram priznati, uverljivo deluje ona pohvala srpskom narodu iz drugog dela inkriminisane rečenice. Ali kakve veze to ima? Čak i da nisu u pitanju dnevničke beleške. Čak i da nije bio rat. Čak i da nam nad glavama nisu zujali NATO avioni i njihove „pametne bombe” koje su sejale uništenje i smrt širom Srbije. Čak i da Ćosić nema godina koliko ima. Napokon, čak i da ove Ćosićeve reči ne deluju kao, takoreći, majčina dušica u odnosu na sve ono što su tokom poslednjih osamnaest godina izrekli na račun Srbije i Srba brojni zapadni političari i novinari (Madlen Olbrajt, Ričard Holbruk, Džo Bajden, Helmut Kol, Žak Širak, Anri Levi...) – a da i ne govorimo o bivšoj jugoslovenskoj braći i njihovim političarima, intelektualcima i medijima. Bili bi potrebni tomovi knjiga da se saberu sve neistine i sve gadosti koje su u ovom periodu izgovorene i napisane o Srbima.

Sve u svemu, jeste smešno, jeste tužno, ali nije ni sasvim naivno. Naime, ova tužba protiv Ćosića i ovakva praksa samo je ilustracija onoga što bi jedan deo ovdašnje „ljudskopravaške” elite radio i u šta bi pretvorio Srbiju samo kada bi dobio priliku.

Glavni urednik časopisa ,,Nova srpska politička misao”