Gorko i – prezačinjeno

28. 04. 2009. 22:00

Mucula se odrekao svoje patriotske zadrtosti i otputovao u mrsku mu Ameriku (a glumac Ivan Bekjarev zaklopio je sa nekoliko antologijskih scena još jednu značajnu stranicu svoje umetničke biografije, likom dobrovoljnog marginalca i zanesenog emotivca, toliko različitog od većine njegovih dosadašnjih robustnih TV likova).

Šta će biti s vernim mu drugom Dačom (u takođe odličnom tumačenju Gorana Sultanovića koji, evo, tek u šezdesetim, ima priliku da pokaže punu snagu svog glumačkog umeća) videće se uskoro. Kao jednom od ređih pozitivaca u „Gorkim plodovima” preostaju mu, čini se, samo dve stvari: ili da bude ubijen, ili da ode negde daleko.

Jer, svi iole dobri i pošteni ljudi iz ove savremene TV sage odoše iz Srbije, bežeći kao s broda koji tone. Ljubinka se sprema za Novi Zeland, Vesna u Split, a nesrećna, izmučena izbeglička porodica nazad u zavičajnu Krajinu, tamo odakle je pobegla pred mržnjom komšija i nasiljem hrvatske vojske. I manastir je pribežište za spas ne samo duše nego i tela iz okrutnog mirskog okruženja.

Šta će se desiti sa najokorelijim zlikovcima, sa pokvarenjacima i gadovima koji su pokrenuli koloplet zla, znaće se uskoro. Videće se da li je autor, pisac scenarija i reditelj Siniša Kovačević, odlučio da ubije još ponekog nevinog pre no što eventualno ruka pravde stigne beskrupuloznog, u kriminal ogrezlog političara Gagulića i okrutnog, prevejanog mafijaša Šoneta, konstruktora svih ucena, otmica, likvidacija... Da li će ponuditi bar izvestan putokaz ka svetlosti u bolnoj, grčevito tmastoj atmosferi svog dela i hoće li otvoriti ikakav put ka katarzi onih koji su se uživeli u sliku Srbije prve decenije dvadeset prvog veka koju im je izložio na ekran?

Već sad se može reći da je manjkavost te slike u njenoj preteranoj zgusnutosti, u nabijenosti životnom faktografijom koja ne uspeva uvek da dosegne željenu dramsku ubedljivost. U stvarnosti ima svega o čemu Kovačević govori: političke zloupotrebe, partijske korumpiranosti, sprege države i mafije, zloupotrebe „poštene inteligencije”, prljavih igara u institucijama sistema... Jeste da maloletni delinkventi bez premišljanja „zveknu” po narudžbini, da ginu poštari koji raznose penzije, da se mlade narkomanke odaju prostituciji radeći za dilera-makroa, da se odbijanje plaćanja reketa plaća životom, da obesni šefovi siluju sekretarice na radnom stolu...

Ali kad se namerači da u jednu epizodu stane kompletan prikaz velegradskog podzemlja, sa svim kriminalnim tipovima plus klošarima, beskućnicima i „božjacima”, kad na jednu epizodu dođu i po dva ili tri ubistva, kad se u usta malom prosjaku stavi „traktat” o vrstama mafije ovdašnje a u replike i monologe pojedinih aktera „kompletna analiza” opštedruštvenog stanja – onda sve dobija primese programskog karaktera i time gubi na svojstvima koja umetničko ostvarenje dele od dokumentarnog.

Sa nešto više opreza u komponovanju sižea i promišljenosti u postupanju s građom, „Gorki plodovi” bili bi ubedljivija dramska serija kao neophodno svedočanstvo i trajan trag o ovom vremenu. Tim pre što je u nju uloženo mnogo profesionalizma, prvenstveno glumačkog, zatim muzičkog (kompozitor Bora Dugić), snimateljskog, kostimografskog...