Prva klasa, druga klasa
Davno je to bilo kada smo Miki i ja u minhenskom Uredu za strance hteli da produžimo nemačke boravišne vize. Mladić od nekih 25 godina, zadužen za naše predmete sa bedžom na kome piše „Topić”, uzima naše ju-pasoše, okreće prve stranice i pita na nemačkom:
– Srbi?
– Da.
– Radite ovde?
– Da, kao medicinski tehničari.
Uzima potvrde od bolnice.
– Imate sreću. Da ih nemate vratili bismo vas nazad, druga klasa.
– Šta znači druga klasa?
– Stranci druge klase. Na primer Amerikanci, Englezi, Francuzi su stranci prve klase, Afrikanci (izbegava reč crnci) treće.
– A Marokanci-Afrikanci jesu li oni stranci i u Kazablanci?
– Molim?
– Riblja čorba.
– Molim?
– Bora Čorba.
– Ne razumem. Šta je to?
– Grupa tj. pevač poznate srpske grupe.
– Nikad čuo. Ono za čim jedna generacija pati izgleda da druga ne poznaje.
– Kako to da Vi sa prezimenom Topić niste čuli za Boru?
– Ja sam ovde rođen, moj stari je odozdo.
– Pa kakav je to osećaj raditi sa sunarodnicima Vašeg oca?
– Za mene je to posao.
– Znam, ali neke emocije sigurno postoje, naročito onda kada iz Nemačke izbacujete neke od nas?
– Za mene je to posao.
Prilazi mu malo stariji kolega, sa bedžom „Topalis”. Super, po starom, verovatno Grk. Topić i Topalis, nadajuća kombinacija za njihovu braću po krvi i krstu da bez problema produže vize.
– Ima li nekih problema – pita gospodin Topalis.
– Ne, sa gospodinom Topićem pokušavamo da razjasnimo klasifikaciju stranaca, a pri tome se pitamo zašto Nemci stavljaju vas strance u prve borbene redove da se raspravljate sa strancima.
– Mi nismo stranci, mi smo Nemci, potomci emigranata. Neki ovde su već treća generacija.
– Znam, ali da li ste onda i vi druga klasa Nemaca kada vam prva kaže da morate tražiti razlog kako da nas izbacite, nas koji smo sa vama mnogo srodniji nego vi sa njima.
Pauza.
– Dajte da vidimo da li su svi papiri u redu. Eto nedostaje vam potvrda o stanovanju, moraćete ponovo doći.
– Šta to znači, opet ustajanje u četiri, čekanje po ovoj zimi ispred zatvorenih vrata, trka do aparata da bismo među prvima uzeli broj i ponovo čekali?
– Žao nam je.
– Verujemo.
Posle nekoliko godina na minhenskom aerodromu posmatram trojicu naoružanih policajaca kako eskortiraju dve starije žene u pravcu leta za Beograd. Sve što su mogle spakovale su u dve kese, na nogama kućne papuče. Više vremena im nije dato.
– Gospođo šta se desilo, vode vas kao da ste opasni kriminalci, špijuni uhvaćeni na tajnom zadatku?
– Evo, vraćaju nas, kažu da nema pravnih osnova da ostanemo.
– Pa, da li vam je žao što idete kući?
– Ma nije, jedino nam je krivo jer nas neki naši vratiše.
Dobra strategija: nisu Nemci krivi, nego naši. Ko je u stvari kriv? Ljudi koji rade po Kafkinim ustanovama sigurno nisu. I nisu uvek drugi krivi. Sve bivše i sadašnja zemlje generacijama ne pružaju perspektivu mladima koji često odlaze bez povratka. Opet, ono za čim jedna generacija boluje druga ne poznaje. Naša prošlost i budućnost. Pričamo o ukidanju nekih ministarstava, u redu je, treba ih ukinuti, ali kako bi bilo da iz njih stvorimo jedno malo ali veoma agilno ministarstvo. „Ministarstvo budućnosti” sa nadom da će ono nešto naučiti iz prošlosti.