Pametna deca Srbije
Kakva blagotvorna promena!
Činilo se da je emisija RTS-a „Svedok” namenjena razgovorima o politici, ekonomiji, socijalnim problemima, da je stolica naspram glavnog urednika Informativnog programa Nenada Lj. Stefanovića rezervisana za državne funkcionere, naučne radnike, partijske vođe. Najava da će gost biti teniski šampion Novak Đoković ličila je na promenu koncepcije. Ako je ovo veoma uspelo, izuzetno zanimljivo izdanje zaista dokaz da će autor svedoke vremena i nadalje bar povremeno tražiti mimo političke sfere, ovaj ciklus dobiće novu, dragocenu dimenziju.
I za gledaoce, koji pomno prate razvoj karijere ali i ličnosti Novaka Đokovića, bilo je prijatno iznenađenje s kakvom se zrelošću razmišljanja i bogatstvom izražavanja predstavio javnosti ovaj mladi čovek tokom jednosatnog TV intervjua. Bila je to prilika, s jedne strane, da se sazna nešto više detalja o pozadini ovog sve prestižnijeg i sve „poslovnije” ustrojenog sporta, a s druge da se vidi s koliko se samospoznaje ovaj sportista nosi sa takvim izazovima, pritiscima i često surovim pravilima igre.
Bilo je lepo čuti iskrene opaske o sebi i pohvalne reči o drugima (konkurentima), primetiti sposobnost za samokontrolu bez krutosti, smisao za humor... Nije moglo biti zaobiđeno ni nenapadno isticanje spontane sklonosti Novakove da sopstveni uspeh stavi u službu nacionalnog ugleda. Na to je, s razlogom, naveo pri kraju ovaj razgovor i Stefanović koji se ispostavio kao veoma verziran sagovornik, poznavalac tenisa ili, jednostavno, savesno pripremljen voditelj za temu koju obrađuje.
Posle gostovanja šesnaestogodišnjeg matematičkog šampiona Teodora fon Burga u drugom „Dnevniku”, bio je ovo još jedan susret sa „pametnom decom Srbije” koja su divan uzor za vršnjake i radost za sve ostale. To su osobe koje podižu opšte samopouzdanje, pa i nacionalni ponos, unose zrake svetlosti i nade u poprilično mračnu sliku lokalne (i globalne) stvarnosti.
Kako to programska šema nekad zna da namesti, na kraju večeri pričalo se o još jednoj, ali već klasičnoj „nacionalnoj veličini” čija je internacionalna slava toliko puta hranila „kolektivni ego” i bila prisvajana kao opšte dobro. Sada se reditelj Emir Kusturica našao u središtu priče kao direktor prirodnog dobra „Mokra Gora”, u seriji „Insajdera” posvećenoj nezakonitim privatizacijama, šteti nanetoj starim vlasnicima nepokretnosti i koristi koju je vlast omogućila svojim „miljenicima”.
Stavljen u tako negativan kontekst, privredno-ekološki angažman Kusturičin, doživljava se unapred više kao sumnjičenje jedne poznate ličnosti koja se upustila u veliki projekat mimo svoje osnovne delatnosti, nego kao kritika vladinih institucija i službenih organa koji su donosili uredbe, izdavali dozvole, dodeljivali novac. Jeste da je moralna odgovornost veća a pažnja javnosti življa kad su u pitanju poslovi javnih delatnika (nego, recimo, mudro prikrivenih tajkuna), ali se tačno zna ko i gde konačno i zvanično odlučuje o namerama pojedinaca i ko ih podržava tvrdeći da čine nešto valjano ne samo za sebe nego i za Srbiju.
U tom smislu, nadajmo se, neće doći do situacije da kasnije počne osporavanje sada toliko hvaljenog napora Đokovića da Srbija stupi na međunarodnu scenu i preko ATP teniskog turnira.