Nova energija
Сцена из „Вива ла вида” (Фото Жељко Јовановић)
Na sceni Nacionalnog teatra imali smo priliku da, posle dugo vremena, vidimo radove tri koreografa mlađe generacije – „Interval”, autorskog tandema Zorana Markovića i Maše Kolar, i „Viva la vida” Aleksandra Ilića. Festival koreografskih minijatura, na kome su debitovali sa svojim kratkim radovima, poslužio je kao odskočna daska ovim autorima da dobiju priliku i razviju jednočine balete na Velikoj sceni.
Zoran Marković ima izuzetno bogato igračko iskustvo koje obuhvata angažmane u renomiranim plesnim kompanijama i saradnju sa najznačajnijim evropskim koreografima, poput Nojmajera, Eka, Kilijana, Lajtfuta... Maša Kolar je radila sa Ekom, Naharinom, Bigoncetijem..., tako da ovaj par svakako ima odličnu bazu na kojoj može da gradi svoja koreografska dela. „Interval” je delo koje svoj koreografski rukopis zasniva (možda čak i u prevelikoj meri), na delima pomenutih autora, a njegova tema – nesnalaženje individue u savremenom svetu – pruža obilje mogućnosti za intervencije u pokretu, koje autori u velikoj meri i koriste. Jedina zamerka jeste što je dramaturgija komada malo nejasna, nedefinisana, pa se ples često gubi u apstraktnoj koreografiji koja se udaljava od teme i postaje sama sebi svrha.
Muzika Lajka Feliksa daje potrebnu dinamiku plesu a koreografski pasaži su vrlo nadahnuti i vešto ukomponovani. Dizajn scene je sveden – samo jednostavan zid u pozadini i na njemu jedna vrata, kostimi su takođe svedeni i vrlo efektni. Koreografski kvaliteti „Intervala” su neosporni i ukazuju na veliki kreativni potencijal njegovih autora. Potrebno je samo da se oni otrgnu od dela svojih velikih uzora i krenu korak dalje u kreiranju svog originalnog jezika i svoje scenske poetike. Igrači su se odlično snašli u ovom zahtevnom i veoma atraktivnom stilu – Tamara Ivanović, Sanja Ninković, Olga Olćan, Milica Jević, zatim Jovica Begojev, Nikica Krluč, Miloš Kecman i Miloš Isailović.
„Viva la vida” je komad inspirisan životom i stvaralaštvom meksičke slikarke Fride Kalo. Inspirisan njenom ogromnom snagom volje, žudnje za životom, strašću koja ne jenjava... Aleksandar Ilić je i u svojim ranijim radovima pokazivao afinitet prema latinoameričkoj kulturi, muzici, senzibilitetu..., a u ovom delu ta njegova fascinacija sasvim dolazi do izražaja. Koreograf se (što se ispostavilo kao dobra odluka) okreće svetlijoj strani priče o strasti za životom, pa tragediju i patnje slikarke stavlja u drugi plan, a kroz rad provlači duhovite sentence, duete sa buketima cveća, blago karikiranje u izrazu i pokretu, revolucionarni duh, igru transvestita...
Međutim, koncept komada za koji se Ilić opredelio bio je zapravo mač sa dve oštrice – ta doza teatralnosti, humora, upotreba video bima, povici igrača i vrisci igračica... – sve je to na jednoj strani značajno obogatilo predstavu, ali, na drugoj strani, u želji da na sceni nijednog trenutka ne bude praznog hoda, koreograf je nabacivao ideje, gomilao ih, i na kraju zagušio predstavu. Tako na video bimu gledamo prvo Če Gevaru, potom portrete svih igrača, pa onda i Fridu Kalo..., zatim po sceni padaju latice, na video bimu gori vatra, igrački par se uzdiže u nebo... Zbog velikog broja ideja i efekata, ali i velikog broja scena, predstavu je bilo teško povezati, pa su njeni šavovi dosta grubi i to joj oduzima utisak dobre celine. Ipak, Aleksandar Ilić je pokazao da ima dara da osmisli zanimljive i vrlo kvalitetne plesne deonice – tu je odličan solo Olge Olćan, kao i dva lepa, suptilna dueta (Tamara Ivanović, Jovica Begojev, Sanja Ninković, Nikica Krluč). Vrlo ubedljivi i izražajni bili su Milica Jević i Milan Rus, u čiju igru je koreograf ukomponovao impresivan ples korpusa i ruku.
„Interval” i „Viva la vida” značajan su repertoarski poduhvat u beogradskom Baletu. Mala doza transfuzije. Ne samo zbog pružanja šanse mladim koreografima, već i zbog dragocene prilike da igrači zaigraju nove plesne stilove. Pogotovo stil „Intervala” koji već decenijama vlada evropskim scenama, a koji na našoj sceni do sada nije zaživeo.