Četvrta dimenzija zagađenja

07. 05. 2009. 22:00

Briga društva o zagađenju zemlje, vode i vazduha sve je veća i nastojanja u tom smeru podignuta su na ministarski nivo. Pažnji ekologa izmiče manje vidljiva četvrta dimenzija zagađenja, a to je zagađenje međuljudskih odnosa. Namćori, ljudi s negativnim stavom prema svakom stvaralačkom činu, sve se češće mogu sresti kako svoj nihilizam i destruktivnost šire kvareći međuljudske odnose. I u bivšim vremenima bilo je takvih osoba. Za to govori čitav antipanteon imena kao: đavo, vrag, sotona, vampir, demon, Lucifer, belzebub. Danas je teže prepoznati takve osobe jer one svoje antihumanističko opredeljenje plasiraju pod pseudonaučnim i prividno stručnim stavovima. Oni svojim derogirajućim mišljenjima podstiču krizu, provocirajući depresivno raspoloženje u okolini. Mediji multipliciraju takva mišljenja koja vešto prikrivaju svoju zlonamernost. Takve osobe mogu se prepoznati po rečenici: „A lepo sam vam ja govorio!?”, s naglaskom na „ja”. Ekolozi bi trebalo da obrate pažnju na takve ličnosti, da ih prepoznaju i lociraju. Kad ih prepoznaju kao kočničare napretka, zavidnike koji zloslutno bdiju nad svakom stvaralačkom ličnošću, oni se kukavički povlače. Kako živimo u vremenu u kome je timski rad imperativ napretka, jer nema više genija individualaca leonardovskog tipa, razornom dejstvu takvih tipova treba stati na put i energično ih raskrinkati. Oni sopstvenu nesigurnost, manjak samopouzdanja, impotenciju, besperspektivnost i nedostatak vizije projektuju na okolinu, koja je dužna da se zaštiti od pogubnog dejstva, popločanog navodno dobrim namerama, radi težeg prepoznavanja. Svaka čast najlon kesama i plastičnim flašama, ali izolacija samo jednog zagađivača mentalne klime ima dalekosežno povoljniji efekat na društvo. Neće nas niko proglasiti paranoicima ako konstatujemo da među nama ima i namerno plasiranih propagandista koji bljuju nepoverenje, fatalizam, crne slutnje, katastrofična predviđanja, potkrepljujući to, radi lakše probavljivosti, navodnim mišljenjima autoriteta i instituta, uz obavezno lažne statistike. Svakom se može dogoditi da ustane na levu nogu, ali u životu treba negovati optimizam, pozitivne stvaralačke osobine, duh komunikacije i saradnje, kako s bližnjima, tako i s nepoznatima. Bogatstvo leži u korišćenju tuđih iskustava, samo budale ponavljaju greške prethodnika.

Zagađivači humanih odnosa prepoznaju se po cinizmu, permanentnom obezvređivanju osnovnih pozitivnih vrednosti čovečanstva, sarkastičnim osvrtima na tuđe domete, dosege i uspehe. Oni ne mogu prikriti ljubomoru na pozitivne ličnosti, znane i neznane. Preko njihovih usta ne prelazi pohvala ni za očigledna dostignuća. Višedecenijsko suočavanje s takvim individuama uverilo me je da ih, dugoročno gledano, život kažnjava i svodi na pravu meru. Ali kod današnjeg stepena razvoja psihijatrije i psihologije, kao i socijalnih nauka, to je isto kao da čekamo košavu da oduva plastične kese. U stvaranju klime pozitivnih ljudskih vrednosti, kao što je radost življenja, stvaranja, rađanja, treba zauzimati aktivnu ulogu; ni sreća ne dolazi sama, treba joj barem krenuti u susret. Pri tom treba odgurnuti svakog kočničara, onog ko svoje negativne impulse nastoji da širi i plasira da bi drugom napakostio. Budući da živimo u svetu nadmetanja, mnogi su tu trku izgubili. Tada se u njima budi zavist, zloba, ljubomora, pakost i želja da niko ne uspe u onom što oni nisu mogli dostići. Budući da živimo u sve starijem čovečanstvu, a pomenute su osobine starog mentaliteta, mladost i njeni atributi kao što su vedrina, duhovitost, razigranost, radoznalost, juriš ka zvezdama, pa i lakomislenost, daju onu poletnost neophodnu da bi život bio vredan. Sve drugo treba aktivno onemogućavati, jer uzalud ćemo piti čistu vodu i udisati vazduh bez olova ako nam u našoj okolini neko stalno stavlja olovne utege apatije, depresije i malodušnosti.