Čuvar blaga
Dičan kao bor, veli narod za stasitog momka. A zgodnu devojku, opet, pohvali da je „vita kao jela”. Ipak, hrast je hrast. Za Srbe – sveto drvo...
Granat i mračan, usamljen i gorostasan stoji stari hrast iznad malog šumadijskog sela. Bezbroj je puta u njega opalila munja, mnogi su putnici pored njega prošli i silne vojske tu taborovale. On pamti što niko ne može ni da zamisli. „Takovski grm”, pod kojim je podignut Drugi ustanak protiv Turaka, zapravo beše hrast. Šta je više potrebno reći?
Možda ovo: u davna vremena, još u postojbini starih Slovena, ovo drvo bilo je za naše pretke isto što i svetilište. Dolazili su, sedali okolo, bogove pominjali, većali i važne odluke donosili. Zato i danas postoji mnogo crkvica kraj starih hrastova. Istini za volju, kad su naši stari prihvatili hrišćanstvo, popovi su počeli da hule na dotadašnju svetinju, da prete i anatemišu, ali narod nije dao sećanje. Zato su popovi popustili – danas se hrastove grančice beru za badnjak. S njima se, prema starom običaju, ide na čestitanje Nove godine, te se onda tim grančicama džara po vatri. Posle se zakače za kućnu gredu i čuvaju do Malog Božića. Onda se sagore. „To je za svako dobro”, veruje narod. A hrast može još mnogo pomoći. Ako je, recimo, neko dete ureknuto, onda treba uzeti tri hrastove grančice i njima uroke oterati daleko. Takvom detetu može se dati i voda u kojoj je bilo potopljeno sedam ili devet ugljena od ovog drveta, a uroci će uteći glavom bez obzira.
Hrast je, takođe, i zaštita. Zato u Crnoj Gori o Spasovdanu njegovim zelenim grančicama zakite „svako žito, torove i kuće”. A može ovo drvo i da leči. Na primer, hrastovom korom se zaustavlja krv. Takođe, čaj od nje ili žira je lek protiv srdobolje. A znojenje nogu samo kora hrastova može da zaustavi.
Sve navedeno valja činiti sa hrastom, ali treba znati i šta se ne sme. Naime, u istočnoj Srbiji mnoga sela imaju po nekoliko „zapisa”. To su mahom veliki hrastovi sa usečenim krstovima u stablima. Takvo se drvo ne sme odseći, niti suvo granje sa njega sme da gori, jer bi se onom ko to pokuša „kuća ugasila ili bi mu bar ruka usahnula”.
Elem, čim neko ugleda stari hrast nakraj sela mora proveriti da li pod njim leži zakopano blago. Samo, do njega nije lako. Valja proći sva ona iskušenja koja su opisana u narodnim pripovestima. Ima na tom putu čudovišta, ala, drekavaca i karakondžula. Vodenih demona i besnih rusalki. Pa ko „sme i ume” – nek izvoli.