Prejaka reč

Milan Škulić

27. 05. 2009. 22:00

Nedavno je kod nas pokrenuto pitanje moguće krivične odgovornosti novinara koji su ratnih devedesetih svojim izveštavanjem „širili govor mržnje”. Šta spada u takav govor ? Da li je to svako uvredljivo ili pogrdno izražavanje o nekoj naciji, državi ili etničkoj grupi ili je potrebno da između verbalne manifestacije i konkretnog krivičnog dela učinjenog prema licima na koja se odnosi „govor mržnje”, postoji i uzročno-posledična veza.

„Govor mržnje” može biti krivično-pravno relevantan jedino ako nesporno ima podstrekivački karakter. Između radnje podstrekavanja i izvršenog krivičnog dela mora postojati kauzalna veza. Ne mogu se na krivično delo podstrekavati neodređena lica ili neka precizno nedefinisana populacija. Nije podstrekavanje u krivično-pravnom smislu stvaranje nekakve generalne atmosfere koja uopšteno „inspiriše” na činjenje zločina. Nema razloga da se drugačije rezonuje ni kada se radi o „govoru mržnje”. Neophodno je da određeno verbalno ispoljavanje, izgovoreno ili pisano, zaista realno predstavlja izraz mržnje te da je baš ono dovelo da stvaranja ili učvršćenja volje konkretnih lica da izvrše određeno krivično delo.

Poznato je da čoveka može ubiti i „prejaka reč”. Ali da bi se takva reč mogla smatrati krivičnim delom, neophodno je dokazati da je konkretan zločin rezultat baš te „reči”. Veoma je retko sama „reč” krivično delo. To je slučaj sa klasičnim verbalnim deliktima, kao što su uvreda ili kleveta, koji se kod nas gone po privatnoj tužbi. Ako bi se uvredila ili klevetala konkretna nacija, rasa ili vera, moglo bi se raditi o krivičnom delu izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti. U Nemačkoj postoji krivično delo koje se sastoji u negiranju genocida nad Jevrejima tokom Drugog svetskog rata, a koje se žargonski označava kao „Aušvic-laž”.

Taj verbalni delikt je jedna od manifestacija denacifikacije Nemačke nakon ratnog poraza.

Ono što bi moglo da se smatra „govorom mržnje” često je izraz ratne propagande. Tokom Prvog svetskog rata novine u zemljama Antante bile su pune članaka o nemačkim vojnicima kao varvarima i „Hunima”, koji brutalno siluju žene u okupiranim delovima Belgije i Francuske, „nabijaju decu na bajonet” i čine druga zlodela. Broj silovanih žena je po navodima štampe bio enorman. To je doživelo jednu vrstu reprize devedesetih godina, kada su mnogi mediji redovno izveštavali o desetinama hiljada silovanih muslimanki u BiH. Danas je jasno da se radilo o sirovoj propagandi i goloj laži. Silovanja je bilo i u tom građanskom ratu, ali na svim stranama i u daleko manjem broju nego što se to u medijima navodilo, ali je na Srbima i do danas ostao žig brutalnih siledžija.

Davno je rečeno da „jezik nema kosti, ali kosti lomi”. Čoveka zaista mogu „ubiti” teške i neodmerene reči. Odgovornost onih koji profesionalno barataju rečima je velika, ali je ona ipak, po pravilu moralnog karaktera, a „pucnji iz pera” samo u retkim situacijama mogu biti i krivičnopravno relevantni. Poznat je jedan slučaj još sa suđenja u Nirnbergu, kada je novinar Hans Friče bio optužen da je kao šef nacističke Radio službe, a kasnije i kao funkcioner Ministarstva propagande, svojim „rečima” (sa)učestvovao u zločinima. On je ipak bio jedan od trojice optuženih koji su u Nirnbergu oslobođeni, jer je dokazano da nikad nije direktno podsticao na uništavanje Jevreja mada je kasnije u drugom postupku i za druga konkretn(ij)a krivična dela konačno osuđen na devet godina zatvora.

profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu