Život i priključenija Srba u Rumuniji

31. 05. 2009. 22:00

Коло на темишварском Тргу слободе (Фото Т. Бојковић)

Od našeg specijalnog izveštača
Temišvar – Ovo je osmo svetsko čudo, razdragano je uzviknuo Temišvarac Srboljub Mišković, glavni urednik nedeljnika „Naša reč”, lista Saveza Srba u Rumuniji, kada mu je u subotu „horda” novinara nahrupila u redakciju.

Stigli smo u organizaciji Ministarstva za dijasporu, na 14. evropsku smotru srpskog folklora na kojoj učestvuje oko 2.800 srpskih mladića i devojaka iz 13 zemalja.

Dok listamo primerke ,,Naše reči”, kolega Srboljub – za prastarom zelenom pisaćom mašinom – strpljivo odgovara na pitanja o životu Srba u Rumuniji, kojih je u odnosu na 1992. danas za 10.000 manje (22.561). Srbi su nacionalna manjina, ali i autohtoni narod koji ovde živi vekovima.

– Naš broj drastično opada, zbog bele kuge – kaže dobroćudni Srboljub, u čijim ličnim ispravama piše Srboljub Mişcovici. – U jednom selu kod Temišvara 1956. bilo je 150 đaka, a sada ih je samo četvoro. Malo se dece rađa, kuće se prazne. Ne pričaju svi srpskim jezikom, a pola ih stupa u mešovite brakove – objašnjava Mišković.

Srbi uglavnom imaju rumunsko državljanstvo, dok su dvojna retka. Iako se ne ide u Srbiju na studije, saznajemo da Zvezdana Simonović, koja je nedavno dobila stipendiju za master kurs na Fakultetu političkih nauka, ipak dolazi u Beograd.

Idemo zatim na obližnji Trg ujedinjenja, gde se već spremaju učesnici smotre, obučeni u narodne nošnje najživopisnijih boja.

(/slika2)Uz zvuke truba osećamo i žmarce jer je sa istih ovih ulica 1989. pokuljao prvi talas demonstracija kojima su poniženi Rumuni sa sebe skinuli jaram, a Čaušeskua izveli pred streljački vod.

U doušničkoj zemlji fabrički ozvučenih telefona, u kafkijanskom režimu tajne službe Sekuritatea, i pre Čaušeskua, Srbi su u diktaturi masovno završavali u peščari Baragan, svojevrsnom rumunskom gulagu.

– Danas smo slobodni ljudi, nešto je najnormalnije da navijamo na „Marakani” ili da odemo na koncert u Beograd – svedoči dr Slavomir Gvozdenović, književnik i predsednik Saveza Srba u Rumuniji (jedan od organizatora smotre).

Ranije mračno doba značilo je i zatvaranje mnogih srpskih škola.

Danas ima svega oko 500 đaka koji uče na srpskom u desetak četvorogodišnjih škola. Istovremeno, procenjuje Gvozdenović, Rumuna koji se prezivaju na -ić, skoro je pola miliona! U jedinu srpsku osmoletku ide njih 40, a u srpsku gimnaziju „Dositej Obradović” u Temišvaru – 240. Svi udžbenici su na srpskom, a po odluci Vlade Rumunije za maternji jezik mogu da se koriste i oni iz Srbije.

– Pratimo književni život u Srbiji, a oko 7.000 naslova nalazi se na našim policama – nastavlja Gvozdenović, dok stojimo ispred Srpske čitaonice, zdanja u kome je prva četiri razreda završio i Miloš Crnjanski.

– Objavimo oko 20 knjiga godišnje, imamo 23 srpska kulturnoumetnička društva i hor srpske saborne crkve – kaže Gvozdenović. Pored „Naše reči”, ovde izlaze i „Novi temišvarski vesnik”, kao i „Književni život”. Rumunska televizija i radio emituju i programe na srpskom, a talasi „Banat linka” su isključivo na srpskom.

Žurimo ka Trgu slobode, gde će ministar za dijasporu Srđan Srećković, zatim izaslanik predsednika Srbije Mlađan Đorđević, Slavomir Gvozdenović i rumunski zvaničnik iz departmana za međuetničke odnose pozdraviti takmičare folklornih trupa. Dvogodišnja Jovana iz Rumunije, kao da je prava manekenka, pozira u nošnji.  

Uprkos kiši koja je oterala takmičare na binu velelepne zgrade Opere, gde će smotra biti održana, velika srpska „žurka” je počela. Pozorištem odjekuju glasna pesma i muzika, ori se od igre.

Tereza Bojković

----------------------------------------------------

Marko popularniji od Norberta

Sišli smo niz protivpožarne stepenice iza scene, da popričamo sa učesnicima takmičenja u Temišvaru. Srđan Mojašević (17) iz Štutgarta raduje se što je upoznao mnogo drugova iz Evrope. U Nemačkoj se, kaže, organizuju časovi srpskog i veronauke jednom nedeljno. Trzavica nema.

Nema ih ni u Dardi kod Osijeka, gde žive Sanja Čugar (20) i Milovan Đurđević (22). Srbi i Hrvati, kojih je tamo otprilike isti broj, druže se bez napetosti, pa je i njihov KUD mešovit. Prema rečima Milana Basarića, predsednika KUD-a „Branko Radičević” iz Beča, u kome živi oko 150.000 Srba, tamo je sve više zainteresovanih za učenje maternjeg jezika, za sada u kućnim uslovima. Pre četvrt veka, Srbi su češće krštavani kao Robert ili Norbert, primećuje Basarić, dok su danas Marko i Stanko omiljena imena.

T. B.