SRBIJA NA SUDU
Brljivost srpske administracije dostiže epohalne razmere, ugrožavajući elementarne interese naroda i države. Gde god se zagrebe nailazi se na šarlatansko reklamerstvo, zanemarivanje državnih interesa, nestručnost, rasipanje para. Bojim se da je na vlasti jedna ekipa koja slabo radi svoj posao, ali zna da se održi u sedlu.
Pogledajmo nekoliko afera radi opravdanja ovih teških kvalifikacija. Kod NIS-a stvar je jasna: kompanija je godinama pravila lažne završne račune, na šta su svojim negativnim (’kvalifikovanim’ְ) mišljenjem ukazivali i prethodni revizori. Pare su se rasipale, a gubici su se sakrivali lažnim finansijskim izveštajima. Onda su došli Rusi i tražili čist i tačan izveštaj, pa su veliki gubici, a i ružna praksa, isplivali na površinu. Iščuđavanju premijera i ministara energetike i finansija svakako nema mesta, jer je njihov posao da prate NIS i da znaju šta se događa; ovo tim pre što su revizorski izveštaji iz prethodnih godina javni i dostupni.
Tu su i dva ugovora koja je davno potpisao bivši ministar vojni Davinić, a koje je Dinkić hteo da obori optužbom Davinića za korupciju. Jedan za vojnu opremu sa Miletom Dragićem, a drugi za korišćenje izraelskog satelita. Optužba za korupciju je otpala (ako ne računamo hotelske račune), a iz izjava Davinića vidi se da se radi o smušenom čoveku, koji i sam priznaje da su ga Izraelci nadigrali. Ali problem je što se država pravila kao da ugovori uopšte ne postoje. Oba su došla na sud i izgleda da država ima slabe šanse.
Londonska arbitraža presudila je u korist Izraelaca u prvom stepenu, tj. da se isplati 37 miliona evra. Bar da su usluge satelita korišćene nego će se izgleda platiti ugovorena suma, a bez ikakve vajde. Beogradski trgovinski sud je dva puta presuđivao u korist Mileta Dragića, tj. nalagao državi ispunjenje ugovora, mada je viši sud vraćao predmet nižem radi dopune, ali se ne vidi šta bi državu oslobodilo obaveze iz validnog ugovora. To što se ona, eventualno, predomislila nije dovoljan razlog. Kao da političari ne shvataju da je guranje ugovora pod tepih strategija koja najviše šteti interesima države Srbije. Na kraju će se platiti, a da ne dobijemo ništa! Ugovori se ili ispunjavaju ili se pokušava postići dogovor sa drugom stranom.
To zanemarivanje ugovora jasno se vidi i u slučaju Narodnog muzeja. Tu je, naime, muzej, uz podršku vlade, sklopio zakonit ugovor sa stranom firmom o izgradnji depoa za eksponate, koji je izgrađen. Ali ministri kulture koji su došli posle, uključujući i sadašnjeg, nisu zadovoljni ugovorom – misle da je cena previsoka – i tri godine su se ponašali kao da ugovor ne postoji. A kamate su, zajedno sa problemima muzeja kod smeštaja, rasle. Tek skoro je vlada donela zaključak da treba sudski poništiti ugovor. Zašto, kako? Tu nije dovoljna politička volja vladajućih stranaka već je potrebno raditi po pravu, po zakonu. I ovo više nije staro vreme kada sudovi presuđuju kako im politika kaže telefonom. Sada su sudovi spremni i državu da osude, kako iskustvo pokazuje, što im samo može služiti na čast.
Na kraju o koncesiji za autoput. Celu prošlu godinu su nas ubeđivali da će Alpina-Por biti kriva ukoliko propadne koncesija, a onda se to dogodilo, s tim da je propala i garancija od deset miliona dolara po odluci bečkog suda. Budući da ne verujem da je taj sud pristrastan po nacionalnoj liniji, izgleda da je Srbija nešto zabrljala. Taj osećaj pojačava činjenica da je Alpina-Por podnela tužbu arbitraži tražeći 71 milion evra, što najverovatnije znači da imaju argumente. A naše vlasti ćute i kriju informacije kao zmija noge. Ne znamo anekse ugovora, niti tačne procedure. Po čaršiji se priča da je Srbija napravila proceduralne greške, uključujući i onu kada je predsednik republike ponosno objavio da je koncesija raskinuta pre vremena, koje daju realne šanse Alpini-Por na arbitraži. Opet teške brljotine.
Odakle takvo ponašanje mnogih ministara i drugih viših funkcionera? Čini mi se da su nesposobni za posao koji obavljaju, pa često prave loše poteze. Kada se to pokaže, trude se da minimizuju štetu, ali ne državi već sebi i odlažu suočavanje sa problemom koliko god mogu nadajući se da će ga utrapiti nekom drugom, možda sledećoj vladi. Da se dobije na vremenu – to je osnovna logika – pa šta košta da košta. Srbiju.
direktor ekonomskih studija CLDS-a