Reč političara

06. 06. 2009. 22:00

Punih deset godina u našoj javnosti žive različita tumačenja suštine međunarodnopravnog paketa VTS – Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti UN. Na međusobno krajnje suprotstavljenim stranama te lepeze stoje tvrdnje o pobedi, odnosno o kapitulaciji.

Kada tako misle pravni stručnjaci, podrazumeva se da još pre takva stanovišta zastupaju političari, kako pre deset godina, tako i danas.

Branko Ružić, predsednik IO SPS-a:

Kumanovski sporazum je, u trenutku potpisivanja, značio relaksaciju protivpravne agresije na našu zemlju, kao i uspeh tadašnje države SRJ da, uz velike žrtve, diplomatskim sredstvima, vrati pitanje Kosova i Metohije tamo gde mu je mesto – u Ujedinjene nacije. Deset godina, posle svega što se dešavalo onda, evidentno je da međunarodna zajednica, odmah posle 1999. godine, nije u velikom delu ispoštovala, pre svega, odredbe Rezolucije 1244, što se tiče bezbednosti građana nealbanske nacionalnosti i njihovog povratka na svoja ognjišta. To je nešto na čemu država Srbija insistira svih ovih godina. Mislim da ćemo diplomatskim sredstvima uspeti u nekom budućem periodu i taj problem da rešimo.

Miloš Aligrudić, potpredsednik DSS-a:

Kumanovski sporazum je zapravo sporazum s NATO koja je prethodno izvršila protivpravnu agresiju na našu zemlju i to je, u tom trenutku, formalno gledano bio jedan od osnova da se ta agresija nekako okonča. Deset godina kasnije pokazuje se da politička elita nije dorasla zadatku i izazovima vremena u kome živimo. Nastojanje DSS-a i našeg predsednika Vojislava Koštunice, dok je bio na visokim državnim funkcijama, bilo je da zaštita integriteta i suvereniteta Srbije bude primarni zadatak i da se, shodno tome, vuku potezi, naravno, uz uvažavanje interesa svih naših građana. U međuvremenu se sve to obrnulo, pa su interesi drugih država i procesi integracija u pojedine međunarodne organizacije postali važniji od same države Srbije.

Dragan Todorović, potpredsednik SRS-a:

Kumanovski sporazum i njegove odredbe u situaciji u kojoj se Srbija danas nalazi izgledaju potpuno nedostižno. Tim sporazumom mi smo uspeli da odbranimo čast i dostojanstvo naše vojske i, u velikoj meri, naše države. Nažalost, Kosmet je dat Ujedinjenim nacijama na upravljanje, što je bila jedna u nizu prevara te organizacije kada je Srbija u pitanju.  Ipak, treba po svaku cenu zadržati ono što je od tog sporazuma ostalo, a to je pojas bezbednosti uz administrativnu granicu. Takođe, ne sme se nikako dozvoliti revizija Kumanovskog sporazuma jer u njemu piše da je Kosovo i Metohija autonomna pokrajina Srbije, dakle deo Srbije, i zato treba sprečiti apsolutno sve inicijative za revidiranje.

Tomislav Nikolić, predsednik SNS-a:

Kumanovski sporazum je bio nepotrebna vojna kapitulacija Srbije, to sam mislio pre deset godina, to mislim i sada i nikada neću promeniti mišljenje o njemu. Istina, ta kapitulacija je potpisana pod pritiskom javnosti, jer mnogi ljudi nisu mogli da podnesu više sirene i strah za svoje porodice i sebe lično, a ja sam ubeđen da je trebalo izdržati još petnaestak dana i ta akcija bi prestala. Međutim, Narodna skupština Srbije je, bez mog glasa, donela odluku da prihvati plan Ahtisari–Černomidin iz kojeg je proistekao Kumanovski sporazum i mi smo, praktično, napustili Kosmet. Sada imamo Euleks koji polako opkraja KiM i pravi neku nezavisnu državu, a mi i dalje nemamo odgovor na to. Kumanovski sporazum se i danas dopunjava, čini mi se, ponovo uz neku našu saglasnost.

Čedomir Jovanović, predsednik LDP-a:

Kumanovski sporazum je suočavanje Srbije s činjenicom da je platila ogromnu cenu za greške svojih elita. To što je njime rat okončan treba uvek ceniti, a u interpetaciji sporazuma tražiti kopču koja može da nas poveže s budućnošću, tako što ćemo u novim partnerstvima tražiti prostor za njegova poboljšanja. Ne bi to bilo prvi put u istoriji da se jedna kapitulacija, pametnom politikom, vremenom pretvori u partnerski odnos. Potrebno je samo, ali toga nije bilo ni kod Koštunice ni kod Tadića, da pokažu da je u junu 1999. pogrešna politika priznala poraz, ali da je tako i Srbija dobila šansu. Da se prizna težina sporazuma, ali da se od njega ne pravi spomenik lažnoj pobedi, nego potpuna prekretnica u regionalnoj i spoljnoj politici.

M. Č.