Evropska unija – Evropa regiona

07. 06. 2009. 22:00

Стеван Лилић

Kako se u stručnim radovima ističe: „Problem regionalizacije snažno se nametnuo u sklopu ekonomskog približavanja i administrativnog usklađivanja evropskih država, prvo u okviru Evropske zajednice, a potom i njihove integracije u Evropsku uniju”. (Stepanov, Žolt).

Pod regionalizacijom obično se podrazumeva stvaranje određenih teritorijalnih celina sa atributima autonomnog (samostalnog) odlučivanja u kreiranju i vođenju javnih poslova (politike), odnosno u formiranju organizacionih struktura upravljanja (organa) radi ostvarivanja tih poslova. Cilj regionalizacije je stvaranje tzv. srednjeg nivoa – između države i lokalne samouprave.

U Evropi, ideja i praksa regionalizma svoje istorijske korene nalazi kako u opštim političkim, ekonomskim, socijalnim, kulturnim, etničkim i geografskim specifičnostima „zajedničkog evropskog civilizacijskog prostora”, tako i u posebnim političko-ekonomskim uslovima pojedinih zemalja. Evropska ideja regionalizacije posebno je izražena u okviru Evropske unije, gde se ideja „integracije” u velikoj meri razume kao ideja „regionalizacije” – a EU sve više razume kao „Evropa regiona” umesto „Evropa država”.

Postoji više modela regionalizacije, od kojih su najilustrativniji tzv. model ekonomske regionalizacije (Grčka, Holandija, Švedska, Nemačka, Finska, Danska) i tzv. model administrativne regionalizacije (Francuska, Velika Britanija). Treba napomenuti da su i bivši SSSR, odnosno SFR Jugoslavija poznavali specifične modele regionalizacije.

Model „ekonomske regionalizacije” počiva na koncepciji ubrzavanja razvoja privredno nerazvijenih delova zemlje („regiona”) u cilju otklanjanja asimetrije i harmonizacije privrednog potencijala tih (regionalnih) ekonomija sa globalnom ekonomijom zemlje u celini. Međutim, kako bi se ovaj cilj postigao neophodno je kombinovati ekonomsku autonomiju regiona sa odgovarajućom političkom autonomijom regiona, što se, između ostalog, postiže „centralnom” ekonomskom politikom regionalnog razvoja. U Danskoj, na primer, postoje tri institucionalna nivoa (centralni, regionalni i lokalni), a posebnu autonomiju imaju „regioni” Farska Ostrva i Grenland, što uključuje i posebnu zakonodavnu i izvršnu vlast. Zanimljivo je da se proces regionalizacije u Finskoj (koja ima 12 regiona) istovremeno razume u suštinskoj korelaciji (vezi) sa procesom demokratizacije i razvijanjem institucija građanskog društva.

Model „administrativne regionalizacije” počiva na konceptu teritorijalne dekoncentracije i decentralizacije centralne državne vlasti. Tako, u Francuskoj regioni predstavljaju oblike „regionalne („teritorijalne”) administracije” koji uživaju određeni stepen samostalnosti u pogledu obavljanja administrativnih (upravnih) poslova i finansija. Javne ustanove u Francuskoj, takođe, uživaju određenu autonomiju u pogledu svojih „specijalnosti” (škole, bolnice, kulturne ustanove i dr.). U Velikoj Britaniji, proces regionalizacije u osnovi počiva na administrativnoj regionalizaciji, ali poslednjih godina dobija oblike tzv. devolucije, tj. složenog procesa uspostavljanja prvenstveno političke autonomije „regiona” kao što su Škotska i Vels (sopstveni parlament, vlada, zakoni i sl.) u odnosu na „region” Engleske.

Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu