Lekarska greška – šta je to

10. 06. 2009. 22:00

Slušajući pristupnu besedu počasnog člana Akademije medicinskih nauka Srpskog lekarskog društva prof. dr Slobodana Kovačevića, 11. maja. 2009. godine, a pod naslovom „Lekarska greška”, učinilo se piscu ovih redova da je, barem što se toga tiče, sve jasno. Ali hoćeš! Ispada – nije. Ni u našoj sudskoj praksi, ni u javnosti, ni među –lekarima. Još manje je to jasno posle članka „Srbija razgovara: Lekarske greške – otkrivanje i dokazivanje”, ili promašene emisije „Utisak nedelje”, pod istim naslovom „Lekarska greška”.

Zašto? Zato što se izbegava ona narodna: „Popu pop, a bobu bob”. Čega je, upitajmo se, posledica počinjena lekarska greška? Neznanja. Ovakvog ili onakvog, ovim ili onim izazvanog, ali – neznanja. U najvećem broju slučajeva. Ali tu reč niko od miljenika naših medija ne usuđuje se da izgovori. Lekar, a – neznalica!? Taman posla! Iako je toga na kamare.

Upitaćemo se: otkud pa to neznanje? Odgovor je zastrašujući. Ono je posledica vrlo površnog znanja, stečenog na našim (i stranim istočnoevropskim) fakultetima, čak i najordinarnijeg neznanja, jer možete diplomirati s vrlo viskom srednjom ocenom ako imate dovoljno novca. Ovde ovoliko, onde onoliko, i već ste – doktor. Znam da će na ovo da se mnogi zgranu (a posebno uvažena direktorka Lekarske komore), ali dobro, ublažavam: kod nas, recimo, nije (baš) tako, ali imate fakultete u susednim zemljama, ranijeg istočnog bloka, imate „vegeta doktore”, koji pokrivaju čitavu jednu oblast Srbije, koji su svoje diplome stekli, snabdevajući svoje profesore –  „vegetom”. I šta sad?

Da imamo, kao što nemamo medicinsko pravo, to bi se dalo još i podneti. Radi ti, baćo, kako znaš i umeš, no, pogrešiš li, izvoli u konobare ili taksiste, za lekarski posao više nisi. Ali kod nas ne postoji, eto, baš to medicinsko pravo, pa ni prilika da se lekarski stalež obračuna sa onima koji im ruše ugled, i što je još strašnije – satiru narodnu snagu. Ne zna šta je medicinsko pravo ni direktorka Lekarske komore, ne zna ni advokat Dejan Ćasić. Za direktorku Lekarske komore medicinsko pravo je „šire od sudske medicine”!? Čemu priča? Advokat Ćasić ne shvata da je on u neku ruku preteča onoga, što bi da imamo medicinsko pravo, svakako bio, jer bi tada postojali specijalizovani sudovi, specijalizovani tužioci, specijalizovani branioci, ali on je za sada samo branilac oštećenih i lekara u „medicinskim” (pod znacima navoda!?) slučajevima. Advokat Ćasić blagodari štampi na „podršci” i „iznošenju najtežih slučajeva”, ali se direktorka Lekarske komore baš toga gadi. Ko u klin ko u ploču! A ti guravi narode trpi, ili otvaraj nogom vrata, pa udri koga stigneš, naravno od medicinskog osoblja, lekara, sestra, koga do’vatiš! (Iz TV emisije Olje Bećković.)

I pisac ovih redova pozdravio bi štampu iz sve snage, kada bi njeni zastupnici znali šta hoće. Kad bi polazili od proste istine da se u našem društvu to i to dešava, i da (faktički) ostaje nekažnjeno, jer nema dobrih zakona, jer nema – medicinskog prava. Ali ni oni to ne znaju.

Lekarska komora morala jeda još izodavna konstituiše svoje sudove časti, koji su moralida već rešavaju prve predmete, barem u prvom svom stepenu, barem one „lakše”. Ali, opet – neznanje. Članovi sudova časti tek treba da se obuče. U čemu to da se – obuče? Da je taj i taj, od 25 godina, umro od komplikacija koje je izazvao truo zub? (Ako jeste, jer ni to se, posle šest godina svakojakog tegljenja, još ne zna.)

Otuda mučan utisak da „vrana vrani oči ne vadi”. Tačan poprilično, iako je na štetu baš onih koji „brane” neznanje, nehat, neodgovornost. Brane sve to gotovo refleksno, odbrambeno, polazeći od onog „može i meni to da se desi”. Tačno, je, može, ali vrlo, vrlo retko ako si znalac svoga posla, i ne klanjaš se zlatnom teletu.

A što se nadležnog ministarstva tiče, ne treba badava trošiti reči. Tek se oni „u svemu ovom – ne snalaze”. Niti znaju šta je to medicinsko pravo, niti hoće da to nauče.

profesor univerziteta