Otisak stope na vodi
Злата Коцић (Фотодокументација „Политике”)
Zlata Kocić (1950), pesnik, esejista, prevodilac, objavila je pesničke knjige: „Klopka za senku”, „Oro oko grotla”, „Rebro”, „Gnezdo i kupola”, „Polog”, „Vazdušne freske”, „Lazareve lestve”. Za zbirku „Melod na vodi”, koju je objavio Zavod za udžbenike Beograd, dobila je nagradu „ Jefimijin vez”, koju dodeljuje Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, a uručuje se na manifestaciji „Jefimijini dani” u manastiru Ljubostinja.
U Vašoj poeziji veoma važno mesto zauzima melodija, bliska srednjovekovnoj poeziji. Prave poezije i nema bez muzike i ritma?
Melodioznost je prazakonitost jezika, govora, tim pre pesničkog. U poeziji, njome izgrćemo neslućene dragocenosti, iz iracionalnih sfera. Zvuk je neodvojiv od smisla. Smislom je poezija zaokupljena ne manje od filozofije, zapitanosti je i pokreću i daju joj zamaha, ali je čar njenih traganja i naslućivanja upravo u poverenju u zvuk: jezičkim nabojima prepuštamo se kao talasima pomoću kojih se iz iracionalnog obelodanjuju dubinska, ishodna značenja, koja nas nagone da oblikujemo nove poruke, otkrivamo nova sazvučja.
Trolist: vera, nada, ljubav, kod Vas je: vera, nada, ljuba. Bez žena nema ljubavi, a ni opstanka sveta?
Vi rekoste! Ljuba u „Melodu na vodi” jeste verna ljuba iz našeg lepog nasleđa; danas, ona o trolistu i opstanku sveta zaista brine, koliko god svet malo brinuo o njoj, to jest – o samome sebi. No Ljuba je kod nas muško ime; na stapanju polariteta, pa i muškog i ženskog principa, počiva svet; tako da u „Melodu” ostajemo kod načela ljubavi, one bez koje smo ništa, „praporac koji zveči”, po apostolu Pavlu.
Danas je vreme – brzih jahača, koji se „sa svetlošću utrkuju, probiju vazdušni zid, banu upola reči, pola sna, pola čanka”. Kuda nas vodi tolika brzina?
Znamo o jahačima Apokalipse; ako ne znamo kuda će, osetili smo kada su. U danima bombardovanja, stresajući se od užasnog praska, prihvatali smo sintagmu „probijanje zvučnog zida” ne udubljujući se u nju. Ali već kod objašnjenja da je u pitanju brzina aviona veća od brzine zvuka, uviđamo da tu više nije reč samo o prostoru već i o vremenu, to jest o prostoru i vremenu ujedno. Nisam fizičar, ali kroz jezik naslućujem – kategorije vremena i prostora stapaju se na naše oči.
Živimo u svetu u kojem „Tvorac svoje delo ne prepoznaje, a kamoli ono njega”. U toku je „izvlačenje gudala vaseljenskog iza reljefa: s one strane crne rupe”. Da li je to čovek udario na Boga?
Svedoci smo besovskih rušilačkih udara. U donjoj sferi. Ali u onoj gornjoj, pesnik vidi vaseljensko gudalo preko planinskih grebena: čak i ako raščovek sve svede na prah, sve dovede do tačke apsurda, to gudalo blagim potezima budi načelo pojnosti u poslednjoj trunčici, opstalu veru u smisao, u ljubav koja obnavlja, u sile preporoda.
Povezujete Trebišnjicu i Ibar, Hercegovačku Gračanicu i Žiču. Sve je to jedinstven duhovni prostor?
Detinju fasciniranost pojavom kruženja vode u prirodi pretočila sam u alegoričnu sliku reka od ljudskih povorki, koje pratim u više ravni, iznutra, do vodouspenja. Dajući oduška vezanosti za tle koje nam nova realnost izvlači ispod nogu a ne ukida ga kao duhovni prostor i dubinsku oznaku identiteta, pokušala sam da tim živim rekama naslutim utešni eshatološki uvir. Da sačuvam otisak stope na vodi, čuda za koje se pripremamo svakim svojim, i najmanjim unutarnjim pomakom.
U novoj geografiji Morača se „posuvraća” do Morave, a Sava u Jordan uliva?
Tu „geografiju” uspostavila sam još u prvoj knjizi, gde Begunac „na ušću Save u Jordan/ traži nepromočivu/ savršenu i stamenu reč/ kao što je reč potop”. Taj moj stalni lik, starozavetni, novozavetni, ali i današnji čovek, transformiše se: od Begunca do Lazara, od Lazara do Meloda (u kome su i Jovan Bogoslov, i Damaskin, i Dučić, i ne samo oni). Lik Meloda na vodi pesnička je parafraza pevača na staklenom moru, iz „Otkrivenja Jovanovog”. On evocira i jevanđeosku parabolu o Petrovim koracima na vodi, načinjenim u veri i potonulim, u neverovanju. A u tom pokleknuću, kao da kipti i starozavetna, Jonina bura. To me pokreće: taj luk. Ogromni i mučni raspon od drame u vodi, Jonine-Petrove drame ljudske slabosti i gubljenja vere, do čovekovog pobednog pevanja na vodi – Jovanovog predokušanja dalekog, čistog, ushitnog prebivanja u himničnoj, apsolutnoj veri.
Voda zauzima važno mesto u Vašim pesmama. To su hodočašća kroz vodu – vodočašća?
Lazarev korak je uskorak sa kopna– kamena, peštere: otiskivanje sa čvrstog tla. A čoveku je, ma bio i prevashodno zemnik, dodeljen reljef koji uključuje i vodu, i to u većoj meri: slivove, mora, okeane. Pa i telo nam je, najvećma, vodeno. Te nam se, i mimo čudesne slike iz „Otkrivenja”, nameće ontološko pitanje vode, kao suštinsko, kako i nalaže prapočetak. Vode davnašnje, staro-novozavetne, i današnje – nečiste, obolele, mučene vode, kojima je u pevanju dato da se resakralizovanjem vraćaju u svoju lekovitost – stapaju se: Melod, i danas, naslućuje željene, nenačete vode, osvećene ljubavlju za svet, pa i svet oličen rušnim a zaceljivim reljefom – one vode nad kojima još lebdi Duh.