Leptirov ples
Илустрација Братислав Миленковић
Beograd nikako da se spusti na reke pa rešili Gile i ja. Šetamo kejom, a on mi se poverava. Kaže, ima probleme. Gomilu problema.
– Ajde! Ma nemoj... – tapšem druga po ramenu i uzgred presujem komarca na njegovoj žutoj majici. Nastade krvava fleka.
– Eto, jedan problem manje! – pokazujem krilce monstruma.– Šta te skokalo: zdravlje, novac, Bojčica? Ili sve zajedno... – skidam mu teret s duše. Šljis! Udeljujem i „zaušku”. Na vratu mu otok.
Nekad je trenirao boks. Ume lepo da klepi. Poput Kasijusa Kleja, „pleše” kao leptir, a „ubada” kao stršljen. Iz mladalačkih dana ostala mu tetovaža leptira na podlaktici. Uzvraća fer, iznad pojasa, bez „prljavih” udaraca. Serijom leva-desna-leva na mojoj beloj košulji tri „komanča” pretvara u crvene mrlje. Jada se, oslobađa stresa. Navikli smo odmalena da se ispomažemo kad zagusti. Mlataramo dlanovima, eskiviramo ramenima... Jedan drugom rasterujemo svakodnevne neprilike i dosadne insekte oko glave, ali nije lako – komaraca i problema koliko hoćeš. Rojevi! Ne mož’ nikako rasterati ako nisi „prskao” na vreme, kad su bili mali. Larve.
Razmatramo tako hemoglobin i eritrocite, rate kredita, poskupljenje benzina, nedostižno letovanje, mistične dubine ženskog pitanja... Ne zna se gde više zuji, „ujeda”, svrbi... Taman utamanimo kakav „slučaj”, pojavi se sledeći, još krvoločniji.
– Šamara život sa svih strana... – polete leptirko ka mojoj bradi. – Šećer mi na gornjoj granici... – pljus! – U totalnoj sam buli... – pljis! – Žena kupoholičarka... – bong! – A dete sprema prijemni... – švic! – Do đavola, promaših ovog! Ko rode su, čoveče! He-he, al si se utufnao...
Dok se moj drugar ispoveda i „brani me” od roja borilačkom „plemenitom veštinom”, nailazimo na stručnjake – brojače komaraca. Zašiljenom drvenom olovkom šef ekipe bode pokretne tačkice u „oblaku” nad šetalištem: – ... 798, 799, 800, 801... Kolega Stefane, ovaj domaći softver dokazuje da u kubik vazduha može da stane i hiljadu komada... E, zabrojah se! Ajmo ponovo: 1, 2, 3... Piši recke... 7, 8, 9...
Dođe na mene red da zaštitim druga. „Branim” ga krošeom po arkadi: – Ne znaš ti, Gile, kako je meni... – odašiljem aperkat. – Imam nevolja više nego što je letećih napasti... – bop! – Šta ti je to ispod oka, a! Jesu li to rubeole ili varičele, frajeru...
– Stil ti je uličarski, šibadžijo! Tako reći nemaš stila – smeje se Gile, a usna mu se nadula nimalo stilski. Krvopija ga dohvatila i za čelenku. „Odbranio” sam ga samo tako!
Mimoilaze nas dve devojke. Češu jedna drugu u hodu. „Tu, tuuu, baš tuuuu!” prepušta se strasno crnka. „Zarij mi nokat tačno pored trećeg lumbalnog pršljena, pliz... Joooj, zasvrbe me ko nikad...” vapi plavka. Crnka ne časi. Drapa drugaricu. Pomaže u neprilici.
Stižu i dve dame. Samokažnjavaju se bagremovim grančicama po leđima. „O-ooh!”, stresa se ona s punđom. „A-aah!” uzvraća partnerka s dekolteom. Uz „ohove” i „ahove” nestaju među šetačima koji odreda primenjuju sisteme zaštite od problema. Neko se pljeska, neko bičuje, neko grebe... Odasvud se čuju krici i jauci.
Moj drug i ja obrnusmo krug, pa izbismo pred „brojače”. S vidnim povredama „na radu”, stručnjak i dalje olovkom bode nebo: – 1024, 1025... prškaćemo ih iž važduha kad še škupi hiljadu petšto u kubiku... Štefane, dokle šam štao? 1000 i... ma daaaj, štvarnooo... 1, 2, 3...
Pošto smo se Gile i ja dobro „ispričali”, svratili smo do njega. Bojčica nam otvorila vrata – samo što se nije srušila.
– Crni Gico, ko vas tako izbubeco? Opet ste se fajtali s barabama u pristaništu! A obećali ste da više nećete...
– Nismo, mame mi... Malo se spustili do reke... Tako nam i treba... – ubacuje me Gile u fotelju. Otvara mi oko, procenjuje dubinu nokdauna. – Nema spavanja, fajteru, idemo dalje, borba tek počinje – mrmlja dok mi stavlja obloge od ledenog piva.
– Ono jest... – prihvatam čašu – sutra je novi dan.
Darko Kalezić