Evropski pentagon

17. 06. 2009. 22:00

Драгутин Тошић

Srbija je u demografskom, ekonomskom i političkom smislu izrazito polarizovana država. Izdiferencirana je na relativno razvijeni centar i nerazvijenu periferiju. Iako je u gradskim naseljima skoncentrisano samo 56 odsto stanovništva, urbana polarizacija je izražena. Disproporcija u demografskoj veličini i ekonomskoj i političkoj moći Beograda i ostalih većih gradova posledica je nekoherentnosti i asimetričnosti političkog, ekonomskog i urbanog sistema i neuravnoteženog regionalnog razvoja. U Srbiji je očit nedostatak ravnomerno razmeštenih gradova razvojnih funkcija sa 200.000 do 500.000 stanovnika, koji bi bili nosioci uravnoteženog razvoja.

Probleme u vezi ca velikom koncentracijom stanovništva i privrednih aktivnosti u malom broju gradova imale su a i danas imaju zemlje EU. Unija ima problem jakog jezgra „pentagona” (petougao oivičen linijama koje spajaju Milano, Pariz, London, Hamburg, Minhen i ponovo Milano) i slabe periferije. Pentagon zahvata 14 odsto teritorije, u njemu je oko 27 odsto stanovništva, a tu se ostvaruje više od 40 odsto bruto dohotka EU. U cilju smanjenja dispariteta pentagon – periferija koncipirano je više varijanti razvojnih politika. Kao instrument decentralizacije i uravnoteženog razvoja predložen je model metropolitanskih razvojnih područja, koje čine veći gradovi i zone njihovog uticaja (1.595 urbanih centara klasifikovanih u šestostepeni hijerarhijski sistem).

Srbija ima razvijen centar – podunavsko-posavski razvojni pojas (policentrična urbana aglomeracija Beograda i Novog Sada) i ekonomski depresiranu i demografski praznu periferiju. Prostornim planom republike 1996. godine analizirani su svi elementi i faktori regionalnog razvoja i utemeljena je strategija „debeogradizacije”, ublažavanja disfunkcionalnosti u sistemu naselja. Glavni instrumenti policentričnog uravnoteženog razvoja su 34 funkcionalna područja formirana oko gradskih naselja od kojih su pet makroregionalni centri (Niš, Kragujevac, Užice, Priština i Novi Sad) i pojasevi razvoja tj. infrastrukturni sistemi koji ih povezuju. Od donošenja Prostornog plana prošlo je 13 godina, ali pitanje teritorijalnih kompetencija, funkcionalne homogenosti, saobraćajne povezanosti i regionalne umreženosti gradskih centara i funkcionalnih područja nije rešeno. Ostala su otvorena pitanja u vezi sa konsenzusom o modelu decentralizovane politike planiranja razvoja i sa vertikalnom i horizontalnom raspodelom kompetencija, obaveza i odgovornosti.

Nedavno je obelodanjen predlog regionalizacije Srbije, ali nisu objavljena naučna, stručna i politička načela na kojima se on zasniva. Na prvi pogled, uočljive su neke nelogičnosti. Struktura pojedinih regiona je sa prostorno-funkcionalnog aspekta nekoherentna. To je najizraženije u zapadnom i istočnom regionu gde ne postoji infrastrukturna podrška za umrežavanje razvojnih centara ni na regionalnim niti na subregionalnim, opštinskim i lokalnim nivoima.

Podela Srbije na regione relativno ujednačenih prirodno-ekoloških, funkcionalnih, demografskih, ekonomskih i socijalnih obeležja je imperativ. To je predispozicija za uravnotežen ili „podnošljivo neuravnotežen” razvoj regiona, njihovih asocijacija i celovite nacionalne teritorije. Usaglašene koncepcije regionalnog razvoja i regionalnog prostornog planiranja mogu dati veliki doprinos u razvoju i racionalnim razmeštaju stanovništva, privrednih i neprivrednih sadržaja u Srbiji i njenim subcelinama koje imaju različita prostorna, demografska, ekonomska, socijalna, etnička i kulturološka obeležja. To treba da dovede do formiranja stabilne ekonomije i poboljšanja kvaliteta života građana. Kada do ovog dođemo, lako ćemo postići politički dogovor ili kompromis o Srbiji „državi regiona” ili o Srbiji „regionalnoj državi”.

Profecop Geografskog fakulteta Beogradskog univepziteta