EVROPLjANI PRE ROKA

Milan Mišić

20. 06. 2009. 22:00

Na pozornici velikog događaja, kao što je upravo minuli samit lidera „srednje Evrope” održan u Novom Sadu, neke epizode izvan centralne pozornice često mogu da budu značajnije od glavne predstave. I premda ne treba zanemariti značaj ovog okupljanja, kako za Srbiju, tako i za širi geografski prostor kojem pripadamo – pokazalo se, prvo, da Beograd nije jedini naš grad u kome može da se vodi visoka diplomatija, a drugo sama činjenica da se petnaestak šefova država ili vlada okupilo i formalno ili neformalno družilo postignuće je za sebe – možda je najopipljiviji učinak novosadskog „susreta na vrhu” ono što je proisteklo sa sastanka lidera dva suseda, predsednika Srbije i Hrvatske, Tadića i Mesića.

Istina, nije to ništa spektakularno, a mnogi su, sem toga, skloni da domet onoga o čemu su razgovarali i što su posle tog razgovora saopštili umanjuju jer, eto, oni su samo predsednici: od njihovih deklaracija do konkretne realizacije dug je put. Put jeste dug, ali ne treba zaboraviti da je i na dugom putu najvažniji prvi korak.

Tadić i Mesić su saglasili da bi što pre trebalo pokrenuti proces ukidanja tajnih optužnica koje u Hrvatskoj postoje protiv građana Srbije – onih koji su, u stvari, bili građani Hrvatske (a u mnogim slučajevima to i dalje jesu) koje u nameri da se vrate svojim kućama i imanjima, napušenim u dramatičnim okolnostima, sprečava strah da će odmah po povratku biti uhapšeni zato što su na nekim tajnim spiskovima osumnjičenih ili možda čak i osuđenih za „neka kaznena dela učinjena za vreme rata”.

Tadićeva i Mesićeva saglasnost u ovom momentu je samo politička volja – da bi problem bio rešen Hrvatska će morati vrlo uverljivo da pokaže da iskreno omogućava povratak onih Srba koji su bez svoje krivice prognanici i stradalnici minulih i, nadajmo se, ne povratilih se, smutnih vremena. Ali ne treba potcenjivati učinak i ovako izražene političke volje jer je signal da, posle zaoštravanja zbog priznavanja Kosova, i Srbija i Hrvatska shvataju da na putu ka Evropskoj uniji ne mogu s prtljagom nesporazuma iz prošlosti i sadašnjosti.

Gledano iz malo drugačijeg ugla, ovo bi moglo da bude shvaćeno i kao konačno poimanje da ni Srbiju ni Hrvatsku ništa ne sprečava da budu evropske zemlje, podjednako u političkom i civilizacijskom smislu, i pre roka, pre nego što ranije ili kasnije formalno postanemo članovi evropske porodice država. Ništa nas, naime, ne sprečava da svoja društva i države uredimo po evropskom modelu u svakom pogledu – sem nas samih.

Oko toga, ovde u Srbiji, više je saglasnosti građana nego konsenzusa političara: i najnovije istraživanje o evropskoj orijentaciji pokazalo je da bi se na sutra održanom referendumu o ulasku u EU, čak 79 odsto građana Srbije izjasnilo „za”.

Ne svi, naravno iz istih razloga, ali sigurno sa istim očekivanjima: da će Srbija u EU biti bolje mesto za život. Ima u tom uverenju i mnogo zabluda i predrasuda, od kojih je sigurno najveća da će bolji život doći sam po sebi, bez promena navika, bez mukotrpnog rada i bez egzistencijalnih briga i neizvesnosti.

Iako mnogo obećava, EU ipak nije „obećana zemlja”. Razlike između ideala i stvarnosti i tamo znaju da budu drastične; svaka od u ovom momentu 27 zemalja članica ima ceo spektar političkih, ekonomskih i socijalnih problema u mnogim pogledima podjednako dramatičnih kao što su ovi naši.

Nije dakle ni EU bajkovito društvo pluralizma, tolerancije i blagostanja. Eto, i u Britaniji poslanici uzimaju ono što im ne pripada, podnoseći lažne račune i naplaćujući nezaslužene dnevnice, iako su temelji tamošnje demokratije udareni još pre mnogo vekova. U Italiji i Irskoj je zabrinjavajući talas ksenofobije i netrpeljivosti prema istočnoevropskim migrantima, a naročito Romima: prema onome što se minulih dana rumunskim Romima dešavalo u Belfastu, Srbija je društvo gandijevske tolerancije i nenasilja. Uostalom, i tek završeni izbori za Evropski parlament otvorili su vrata ove institucije za neprijatan broj ekstremnih desničara čija su uverenja opasno blizu fašističkim. I najzad, ne nosi li baš evropska civilizacija na svojoj duši najveći akt netolerancije u istoriji: holokaust, genocid šest miliona ljudskih bića.

Ali uz sve nesavršenosti, Evropa ipak nudi model za koji će nam trebati dosta političke volje i još više napora da ga dosegnemo. Tamo, naime, demokratija, kao i ovde, počinje izborima na kojima se iskazuje slobodna volja građana, ma kakva ona bila – ali se time ne završava. Parlament – opet ma kakav bio – nije jedini dokaz demokratije, već je to u mnogo većoj meri ono što se istina podrazumeva, ali kod nas „još ne biva”: to su institucije, od sudstva preko administracije do državne prinude, koje tamo ne zavise od volje pojedinca ili grupe koja je trenutno na vlasti, nego od davno postavljenih i respektovanih pravila i zakona.

Ima li, međutim, alternative Evropi koja nas stalno nečim uslovljava, koja je priznala jednostranu nezavisnost Kosova, koja nas je bombardovala...? Ima, naravno: možemo da se okrenemo i na istok umesto na zapad: šta god da izaberemo, nećemo živeti bolje nego što zaslužujemo. Jer ako nismo sigurni kuda idemo, sasvim je izvesno da tamo nikada nećemo ni stići...