Sistem se ne može sabljom seći

21. 06. 2009. 22:00

Анатолиj Кучерена

Od našeg dopisnika
Moskva, juna – U jednom od izveštaja „Fridom hausa” objavljenom ovih dana, pored uobičajene ocene da je ruska vlast „autoritarna”, dodaje se i da Rusija koristi svoje bogatstvo i uticaj da „podriva globalnu demokratiju”. To je bio jedan od povoda za razgovor sa Anatolijem Kučerenom, advokatom, članom Društvenog saveta, predsednikom organizacije „Građansko društvo”, predsednikom Instituta za demokratiju i, kako ga često zovu, „advokatom onih o koje se država ogrešila”.

– Taj izveštaj je za mene sasvim nov. Do sada je Rusija uvek bila samo autoritarna. Drago mi je što je moja zemlja odjednom postala tako uticajna u svetu. Ali neka te ocene ostanu na savesti autora tog izveštaja. To prosto nije zasnovano na činjenicama. Meni, kao građaninu Rusije, i mnogim intelektualcima veoma su zanimljivi demokratski procesi koji se odvijaju u Americi i na Zapadu. I ako ih mi izučavamo, ne znači da ih podrivamo. Uostalom, ne misle valjda da je Rusija izmislila neki svoj instrument da zameni demokratiju u tim zemljama? „Fridom hausu” su potrebne tako oštre reči na račun Rusije jer će u protivnom teško dobiti novac za dalji rad. Oni tako funkcionišu.

Složićete se da im Rusija često daje materijal za to.

Naravno. Nama je zaista teško, zemlja je velika, i ovde zaista nije prosto. Kod nas je najveći problem što ne postoji društvena kontrola vlasti. Moramo formirati društvo koje može da kaže svakoj vlasti – stop, ne možeš da pređeš tu granicu. Da državni činovnik ne postoji da bi kršio prava drugih ljudi, već da bi štitio zakone. Sada je najvažnije probuditi građansku aktivnost, učiniti da ljudi poveruju da mogu da utiču na donošenje zakona, a to znači na svoju sudbinu. Zato mi danas, kroz Društveni savet, koji je osnovan pre četiri godine sa ciljem da kontroliše društvene procese i u kome su mnogi značajni članovi društva, počinjemo da prenosimo tu novu kulturu. Naravno, svesni smo da postoji ogroman otpor tim promenama.

I zato je potrebno da kad god negde zapne, ode premijer ili predsednik i reši problem?

Logično pitanje. Ja ne smatram da je to ispravno, ne mislim da premijer treba da putuje po regionima i rešava probleme ličnih dohodaka – oni ne treba ni da postoje. Dužnost premijera je da formuliše pravila, mehanizme koji dozvoljavaju gubernatorima da efikasno rešavaju probleme, i da im niko ne smeta ni da pokažu ljudske kvalitete ili kvalitete menadžera, administrativnog radnika.

U Rusiji, koliko je meni poznato, ta pravila postoje. Postoje i sve demokratske institucije, šta ih sprečava da funkcionišu?

Kao pravnik vam mogu reći da je za poslednjih šest-sedam godina zaista mnogo urađeno u tom smislu. Pokazalo se da nije dovoljno, da postoji ljudski faktor, i da sve zavisi od konkretnog čoveka, od čoveka koji ima u rukama vlast. Korupcioni procesi prosto onemogućavaju svaki napredak.

Kako objašnjavate činjenicu da gotovo niko ne veruje da se sa korupcijom može izboriti?

Da to je istina, zato je danas veoma važno da i država i političari i javni radnici učine sve što je moguće i da pokažu da nisu svi u vlasti korumpirani. Postojeći sistem prosto ne možemo preko noći da slomimo. Problem je u glavama ljudi. Ja radim kao predavač, šef katedre Moskovske akademije prava, pričam sa studentima, doktor sam pravnih nauka i od 2001. godine imao sam mnogo studenata koji sada rade u pravosudnim organima. Oni mi vele da je nemoguće raditi. Kažu, to što ste nam vi predavali je teorija, a u praksi je sasvim drugačije. Kad vode istragu, tvrde, moraju da se orijentišu na stav svog šefa. To je najveća glupost koju sam čuo. Ja ih upućujem na zakon, a oni kažu da će, u tom slučaju, ostati bez posla. I to je sve.

Znači, nema rešenja?

Ima, ali potrebno je vreme da izmenimo tu kulturu, i mi ćemo to uraditi, danas, sutra, ali ćemo sigurno uraditi. I trudićemo se ma koliko nas to koštalo. Tako misle i premijer, i predsednik i Društveni savet. U jedno sam siguran – sabljom se to ne može preseći. Ali se može izmeniti postepeno. Sve zavisi od moralne klime u svakom konkretnom sektoru, od lidera. Nama su neophodni lideri – ne mislim samo predsednik i premijer, već ljudi iz društva koji će na svom iskustvu pokazati da postoji u životu nešto što se zove moral. Ja znam da je to veoma teška misija. Ali ako uzmemo istoriju naših predaka, Petra Prvog i Katarine Velike, na primer, mogu da zamislim kakve su probleme imali, ali oni su izmenili Rusiju. Uzdam se da će uticajni, čisti ljudi raditi u tom smeru. Zato što represije, kažnjavanje, nisu izlaz. Mora se izmeniti svest, zakonima. Mora da ozdravi javno mnjenje.

-----------------------------------------------------------

Mi smo danas slobodni

Kojom ocenom biste ocenili demokratiju u Rusiji – od jedan do pet?

Tri plus. Ali ne zaboravite – u poređenju sa Sovjetskim Savezom, mi smo danas slobodni ljudi, ma šta ko govorio.

Nije malo onih koji veruju da bi se čvrstom rukom, onako kako su to činili Petar i Katarina, brže stiglo do cilja?

Znam da postoje usijane glave koje tako misle. Ali ako se vratimo našoj istoriji, u kojoj je zaista mnogo urađeno upravo u totalitarnim režimima, i za to plaćano ljudskim životima, siguran sam da nam takva blaga ne trebaju.

Ljubinka Milinčić