Tajno žensko „oružje"
Ona plače jer je ranjiva. On je jak i snažan muškarac i mora da joj posluži kao rame za plakanje, da je uteši i da bude spasilac u igri koju žene odvajkada igraju.
Ovo bi, ukratko, mogao da bude kliše muško-ženskih odnosa i ženskih suza, koje se opisuju kao „tajno oružje lepšeg pola“. Da žene plaču češće od muškaraca, tačno je.
Ženama je plakanje izduvni ventil, a kad se dobro isplaču, osećaju se mnogo bolje. Muškarci izbegavaju plakanje, a suze su za njih znak slabosti. Sa ženama koje često plaču ne znaju šta da rade. Potoci suza i plakanje za muškarce su nepotrebna drama, pogotovo ako treba da budu rame za plakanje ili da izigravaju tešitelja. Oni jednostavno ne znaju kako da pomognu u takvim situacijama. Zato je bolje da žene rame za plakanje potraže kod najbolje prijateljice.
Žene plaču češće od muškaraca, i to oko četiri puta. Ali, da li je to zaista tačno da one često i manipulišu suzama, da ih koriste kao skriveno oružje, pogotovo ako žele da ostvare neku zamisao?
„Imala sam potrebu da zaplačem i to sam i učinila. Naprosto, suze su same potekle, a kad sam na kraju prestala, uopšte nisam imala osećaj da mi je bolje. I još me je, pored svega, bolela i glava. Mnogo više mi je značio razgovor kao pražnjenje“, ispričala je Suzana na jednom forumu gde se raspravljalo o suzama.
Naučnici sa Univerziteta u Pitsburgu su poredili osobe koje nisu imale zdravstvenih problema s onima koje su bolovale od čira na želucu ili dvanaestopalačnom crevu – dve najčešće bolesti povezane sa stresom. Utvrđeno je da zdravi muškarci i žene češće plaču i da se posle toga bolje osećaju.
Razlika u plakanju između muškaraca i žena već se odavno pripisuje kulturološkim okolnostima – dečaci od malih nogu bivaju vaspitavani da ne treba da plaču i da moraju da budu hrabri i da ćutke trpe. Kad muškarac oseti da bi određena situacija mogla da mu izmami suze, on se distancira od svojih osećanja i na taj način zadržava suze. Zbog toga, verovatno, mnogi muškarci ne vole da budu u blizini žena koje plaču. Biti u kontaktu s voljenom osobom koja je u nevolji, za muškarca znači da treba da se bori i sa sopstvenim emocijama.
Danas se ovom tradicionalnom mišljenju dodaje i naučno, jer je otkriveno da hormon prolaktin, koji je u vezi sa stvaranjem mleka u dojkama, utiče na suze. Naime, nedavna studija je pokazala da (osim naučenih navika vaspitanjem) sve do puberteta nema razlika u navici plakanja između devojčica i dečaka. Istraživači kažu da tada, između 12. i 18. godine, žene razvijaju 60 odsto više prolaktina.
„Retko plačem, a kad mi se to desi, trudim se da me niko ne vidi. Ipak, i meni se desi da mi suze krenu same od sebe, i to u najnezgodnijoj situaciji”, odgovorila je Jasna na pitanje koliko često plače.
I muškarci i žene većinom smatraju da suze koje su razlog bola, razočaranja i tuge ne treba deliti po polu, jer svi plačemo.
„To je ponekad odličan način pražnjenja, možda čak i bolji nego vika ili ostali vidovi destruktivnog ponašanja koji utiču i na nas same i na one oko nas“, zaključio je Ljubiša.
Ipak, da suze imaju i neke veze sa hormonima, potvrdila je još jedna blogerka.
„Sve do trudnoće sam bila ’tvrda’ na suzama. Ali, evo, dete mi ima već dve godine, a meni je dovoljno da čujem nešto tužno ili da pogledam neku sladunjavu televizijsku sapunicu i odmah se rasplačem. Ranije takve vrste filmova nisam podnosila“, kazala je Tijana.
Kulturološke razlike između polova postoje, ali sigurno da ima i onih „suznih“, hormonskih razlika.