Srbija raj za dužnike

24. 06. 2009. 22:00

Srbija možda nije poreski, ali će, ako već nije, postati raj za dužnike. Po sistemu, firma mi je dužna do guše, ali ako poverioci pokušaju prinudnu naplatu i blokiraju je – formiraću novu i nastaviti biznis. A poverioci neka brinu kako će do doći do svojih para.

U Agenciji za privredne registre pri registraciji novih preduzeća ne proveravaju da li je neko već vlasnik druge firme i da li ona ili njen vlasnik nekome nešto i koliko duguju. Po zakonu nisu ni dužni.

Takva zakonska norma, po rečima zamenika registratora Ružice Mačukat, bila bi suprotna direktivama Evropske unije u oblasti kompanijskog prava sa kojima je naš zakon u potpunosti usklađen.

Tako, svako ko uz zahtev za recimo registraciju društva sa ograničenom odgovornošću podnese i urednu dokumentaciju (osnivački akt overen u sudu ili opštini, dokaz o uplati minimalnog osnivačkog kapitala – 250 evra, dokaz o identitetu osnivača i overeni potpis direktora) bude i registrovan.

Međutim, Mačukat podseća da Zakon o poreskoj upravi i poreskoj administraciji daje mogućnost Poreskoj upravi da nakon registracije i dodele poreskog identifikacionog broja naknadno privremeno oduzme PIB, ukoliko utvrdi da postoje samo poreska dugovanja osnivača nove iz neke druge firme.

Izmene propisa o osnivanju i registraciji firmi kojima bi se omogućila prethodna provera boniteta, poslovne prošlosti i sadašnjosti osnivača nove firme bile bi suprotne principu ograničene odgovornosti, potvrdio nam je i Luka Andrić, savetnik potpredsednika vlade Mlađana Dinkića. Jer, kaže, neko osniva firmu da bi ona, a ne pojedinac, odgovarala za obaveze, čime se otvara mogućnost onima čije firme propadnu da započnu novi biznis.

– Takva zabrana nigde ne postoji, neizvodljiva je u praksi, a bilo bi nemoguće proveriti svaki pojedinačni zahtev za registraciju. Postoje čitavi lanci firmi, fizička lica imaju po dve-tri, pa onda one svoje firme kćerke od kojih su neke, kao što je poznato, registrovane na destinacijama poput Kipra, Kajmanskih ostrva… objašnjava Andrić.

Naravno, dodaje, svuda u svetu ima zloupotreba, ali se oni koji manipulišu kažnjavaju na drugi način a ne generalnom zabranom nekome čija je firma u blokadi da osnuje drugu. Rešenje je, kaže, da sistem funkcioniše, da svi rade svoj posao: od toga da, kad postoji krivično delo, reaguju tužilaštvo i policija, a ako ne postoji, a reč je o zloupotrebi poverilaca, da oni tužbom sudom napadnu osnivača firme, naprave takozvani proboj kroz pravno lice…

– Ali taj institut se slabo koristi, bilo zato što malo ljudi za to zna ili zbog lošeg iskustva u sudskoj praksi, u kojoj, koliko znam, banke ponekad uspevaju – kaže Andrić.

Jedan od preduslova da počne razmotavanje dužničko-poverilačkog klupka, po mišljenju većine ekonomista, jeste da se konačno privredni teren očisti od nesolventnih i nelikvidnih, da se dosledno sprovodi zakon o stečaju i da stečajni postupak bude efikasniji. Jer, prema poslednjoj analizi Svetske banke za 2008. godinu, da bi se zaključio tipizirani stečajni postupak jednog preduzeća u Beogradu potrebno je 2,7 godina, pri čemu poverioci namire tek 25,4 odsto svojih potraživanja, a troškovi stečaja pojedu 23 procenta stečajne mase.

Stoga valjda, osim zbog nade da će dužnik preživeti i oporaviti se a oni doći do svog novca i zbog troškova, poverioci, iako im i sadašnji zakon daje mogućnost da, čim istekne trideseti dan blokade dužnika, pokrenu stečajni postupak, nisu za tim posezali. A zakonom nije predviđeno da to neko učini po službenoj dužnosti.

– Princip stečaja je da štiti poverioce a ne državu, a ako postoji javni interes koji država treba da zaštiti ona bi to trebalo da radi preko tužioca i policije – objašnjava Andrić.

Sutra: U stečaj sa tri meseca blokade