Kojim akcentom govorite?

Roza Dore je živjela cijeli svoj život u južnom Ontariju, ali nakon što je doživjela moždani udar prije dvije godine, počela je da govori kao da je sa Njufaundlenda. «Ne znam ni sama kako se to desilo, ali mislim da se trebam smatrati sretnom. Mnogi ljudi izgube moć govora nakon što dožive udar. Hvala premilom Bogu da se sve svršilo na tome.», izjavila je Roza.

Inače ovaj fenomen se karakteriše time da je ‘th' izgovarala često kao ‘d‘ - umjesto ‘that‘ govorila je je ‘dat‘, i ‘tink‘ umjesto ‘think‘. Otegnuto “roof” je kod nje zvučalo kratko ‘ruf‘, dok je ‘greasy‘ postajalo ‘greisi‘. Izostavljala je ‘g‘ na kaju mnogih riječi, tako da je ‘hurting‘ postajalo ‘hurtin'

Nakon što sam pročitao ovu informaciju, pomislio sam koliko su akcenat i melodijska, odnosno regionalna obojenost jezika kojim sam se služio bili važni faktori u mom životu.

Jednom prilikom dok sam čekao obavijest za ukrcavanje na avion za Frankfurt na torontijanskom aerodromu, šetajući unaokolo, i igrajući se vlastitim mislima i smišljajući priče (zabava kojoj sam pribjegavao dok nešto čekam još od desete godine kada sam imao infektivnu žuticu i kada sam bio potpuno odsječen od vanjskog svijeta za period od tri mjeseca) prišla mi je Induskinja u narodnoj nošnji, sa crvenim biljegom na čelu i pramenovima sijede kose koji su izvirivali ispod marame, šireći oko sebi kiselkasti vonj na koji sam se odmah privikao kao da sam ljekar. U ruci je držala ceduljicu sa ispisanim letom za London.

Smješkala se, otkrivajući žute krljetke zuba, i obraćala mi se na Hindu ili kojem li već dijalektu – pritom je neprestano slijegala ramenima i iskretala glavu ustranu, pokazujući time da joj neugodno što ne može da mi objasni šta traži. No, to i nije bio problem, meni je već bilo jasno šta želi od mene, jedino nisam znao kako da joj saopštim traženu informaciju.

Pokušao sam razgovijetno i na što je moguće jednostavnijem engleskom da joj kažem da ne brine, da se nalazi na pravom izlazu, da do polaska njenog aviona ima još dosta vremena. U tom času mi se približila jedna srednjovječna žena i upitala me da li sam iz Izraela. Začuđeno sam je pogledaom na šta je ona malo postiđeno pojasnila: «Znate, imate akcenat kao da dolazite iz Izraela.»

Nekoliko mjeseci kasnije, jedne kišovite večeri, pune odsjaja svjetlećih reklama i uličnih svjetiljki na vlažnim pločnicima, pola sata prije početka predstave na koju sam bio pošao, uzaludno sam tražio pozorište u kojem se ova odigravala. I dok je u mom pravcu dolazila grupa mladih ljudi, odlučih da ih upitam da mi pokažu kako da stignem do tražene ulice, nadajući se da me neće pitati odakle dolazim i koliko ostajem u Torontu, što bi bila sramota za jednog, može se već reći, strosjedioca Toronta.

Jedna od djevojaka iz grupe ljubazno je zastala i nakon što sam je upitao za pozorište, radosno uskliknula: »Vi ste iz Izraela?». Imajući na umu događaj sa aerodroma, bio sam u tom času uistinu zbunjen. «Ne», rekao sam, «ja sam Srbin.» Nešto se promijenilo u čitavom izrazu njenog lica i odbljesku očiju, okrenula se još nakratko prema meni i rekla: »E , ako ste Srbin, onda ne znam gdje je pozorište...» Ostao sam kao sleđen, poluotvorenih usta, zabezeknutkog pogleda, sa bezglasnim krikom na usnama. Htio sam da povičem:» Čekaj malo, pa zar ti roditelji nisu ništa ispričali o istoriji našeg naroda. Pa, barem biste nas vi trebali shavatiti. Zar su sve one istorijske činjenice koje su mi predočavane kroz čitavo moje školovanje, svi istorijski dokumenti koje sam i lično vidio u istorijskim muzejima u Njemačkoj, samo puka laž; zar nismo mi, vi Jevreji i Cigani bili progonjeni, određeni za odstrel i tamanjeni do nemiilosti... Zar da nas se i vi stidite i prezirete nas...» Htio sam joj sve to reći, no, znao sam da bi moje riječi bile nadglasane jačinom njihovog klikatavog smijeha koji se prolamao kroz noć punu odbljesaka svjetla na vlažnim trotoarima.

Poslije tog događaja počeo sam da razmišljam koliko muke su mi donijeli akcenti i regionalna obojenost melodije mog glasa u životu. Nebrojeno puta sam doživio u Beogradu da je neko moju izgovorenu rečenicu ponovio još jednom, pretenciozno mi ukazujući na to da sam progutao ‘a‘ na zadnjem slogu imperfekta glagola i ili ‘i‘ u zadnjem slogu infinitiva, priupitavši me i da li « sam ja uistinu doš‘o ili da li sam možda došao», «da li mogu upitati ili samo upitat‘ nakon čega bi uslijedili neizbježni komentari na moje ‘bolan‘, pa bi se moje ‘ije‘ još jednom pretenciozno rasteglo do bola, da mi zatitra u bubnim opnama kao opomena da nisam kompatibilan.

Ne znam zašto je baš nama, od čitavog prostora bivše Jugoslavije, bilo dano da nam melodija jezika zvuči kao zapijevanje, lelek i jadikovanje. Da li je naš bol bio veći nego kod drugih naroda? Zašto smo gutali vokale, skraćivali slogove, kao da uvijek nekud žurimo, i zašto je ostalima koji su govorili druge dijalekte i varijante bivšeg nam zajedničkog jezika, bilo podareno da u startu budu svrstani u kategoriju privielegovanih. Ne znam zbog čega je čakavski sa hrvatskih otoka bio tako mio i simpatičan beogradskom uhu, zašto je čisti hrvatski bio nešto što se poštovalo, a ono što je dolazilo sa tako bliske im druge strane Drine zvučalo poludivlje, vučije ...

Kao izbjeglicu iz Bosne put me vodio dalje u pokrajinu Hesen u Njemačkoj. Tamo je moj akcenat opet postao tema u komunikaciji sa Nijemcima. Najprije su me držali za Saksonca, a Saksonci su Bosanci Njemačke.

Upinjao sam se iz petnih žila da očistim svoj njemački od svih prizvuka ovog nepoželjnog akcenta, gledao sam spikerima u usta, vježbao guturalne i frikativne glasove do bola, oponošao melodiju jezika satima vozeći se biciklom pokraj Majne, i iznenada, kao kod papagaja, kojima prije nego što progovore, brizne krv iz kljuna, tako sam i ja poslije nekih četiri pet godina počeo da primjećujem napredak u svom njemačkom da mi je postalo neugodno koliko sam komplimenata dobijao za svoje jezičke vještine.

Zaključio sam tada da je možda bijeg od poniženosti i kategorizacije u građane drugog reda najveći pokretački motiv da se nadrastu vlastiti kapaciteti i pomjere spoznajne granice i da bi se taj fenomen mogao istražiti u edukativne svrhe.

Po dolaslu u Kanadu, meni i ovoj zemlji se desila neljubav na prvi pogled i naša krivulja nevoljenja je konstantna, a naše nepodudaranje neprebolno. Ja sam ovdje u dvostrukoj emigraciji. Nakon dolaska u Kanadu, ja sam još jednom emigrirao u jezik i mudrosti Ive Adnrića, Meše Selimovića., Miloša Crnjanskog, Danila Kiša.... U njihovim svjetovima mi je toplo i kad napolju zavijaju snježne oluje.

I ne hajem mnogo što sam sada postao Bosanac Kanade, tj, da zvučim kao Novofaundlanđanin ( valjda se to tako zove ). Jer kao što reče Rosa Dore .... Hvala premilom Bogu da se sve svršilo na tome...