Ništa nije neizbežno
Dugo sam se bavio sportom i zbog toga znam koliko je za sportiste važna psihologija. Zapravo, jedan od najvažnijih faktora u sportu jeste stvaranje percepcije kod protivnika da je neizbežno da ti pobediš, a on izgubi. Ista je stvar u međunarodnoj politici i u politici uopšte. Mnogi političari i diplomate, pogotovo danas, trude se da pokažu da je njihova opcija neizbežna i da svi njihovi protivnici mogu samo da prihvate sopstveni poraz. Kada se pogleda situacija oko Kosova, ova taktika se jasno vidi već godinama. Američke diplomate još od 2005. govore kako je za Kosovo nezavisnost neizbežna. U tome su im se rado priključile diplomate i političari iz Evropske unije, koji sada govore istim jezikom, uz uverenje da je svaka druga opcija po definiciji lošija, jer je neizbežno da Kosovo bude "nezavisno".
U Bosni i Hercegovini ova taktika se koristi već decenijama od strane visokog predstavnika, gde je njegova volja prikazana kao neizbežna sudbina za političare i građane Bosne i Hercegovine. U političkom kontekstu ista taktika se može videti u kampanji Hilari Klinton za predsednicu Amerike. Njen glavni adut je da pokaže glasačima da je neizbežno da će ona biti sledeći predsednik Amerike.
Ova taktika ima za cilj da u startu porazi svako protivljenje i svako suprotno mišljenje. Ona hoće da stvori percepciju da je sudbina već odlučena i da nema nimalo šanse da se ta sudbina izbegne. Naravno, to odgovara onima koji hoće da nametnu svoju volju i svoje želje drugima. Ali isto tako, u velikoj meri, to odgovara i onima protiv koga je ovo usmereno, zato što je najlakše prihvatiti svoju sopstvenu nemoć i na taj način izbeći odgovornost za svaki ishod koji može da se desi. U ovo vreme može se stvoriti jedan vrlo servilan mentalitet među građanima, gde oni počinju da vide sami sebe kao pasivne posmatrače sopstvenih života. U njima se ubija želja da odlučuju o sopstvenoj sudbini i stvara se jedna prema svim vrstama vlasti, a i prema samom životu.
Baš zbog toga je ova praksa opasna, jer direktno ugrožava jedan od glavnih temelja demokratije, a to je volja građana da učestvuju u procesu demokratije kroz izbore i kroz aktivizam. Sva je sreća da se ova taktika lako suzbija kada naiđe na odlučnu opoziciju koja počiva na ideji da uvek postoji izbor i da ništa nije neizbežno, naravno osim smrti. To znači, prvi put kada se razruši percepcija neizbežnosti sve u vezi sa tom percepcijom počinje da pada u vodu.
To se i desilo s najnovijom odlukom visokog predstavnika Miroslava Lajčaka: neprihvatanjem te odluke od strane Milorada Dodika i drugih predstavnika Srba u Bosni i Hercegovini, ne samo da se pokazalo da je moguće izbeći nametnute odluke visokog predstavnika, nego su time konačno potpuno negirana bonska ovlašćenja, preko kojih je svaki visoki predstavnik gradio svoj autoritet.
Slična situacija se u Americi dešava sa kampanjom Hilari Klinton. Barak Obama je uspeo da razbije percepciju da je neizbežno da ona bude izabrana kao kandidat Demokratske stranke. Od tog momenta njena kampanja je u jednoj produženoj krizi, a ona je bačena u potpunu defanzivu. To je kao u onoj bajci o caru i njegovoj novoj odeći, gde je samo bilo dovoljno da jedno dete upre prstom i da kaže iz sveg glasa "Car je go". Da li će Srbija da uspe da pošalje neku sličnu poruku Vašingtonu i Briselu o Kosovu?