VREME DATUMA
Blago neurotičnom optimizmu, kojim su dugo odisale izjave političara u vezi sa „što skorijim – samo što nije” napretkom Srbije u evropskim integracijama, izgleda je prošao rok. Licitiranje datumima i davanje rokova postali su logičan ishod i percepcija onoga kako javnost vidi suštinu politike evropskih integracija Srbije – kao jednu birokratskotehničku korespondenciju između nekih kancelarija i direktorata, maratonskih sastančenja njihovih i naših dok se onaj najznačajniji aspekt unutrašnje promene društva slabo vidi ili se uopšte ne pretpostavlja. Stekao se utisak da je dovoljno samo da spustimo neke carine i da ćemo onda po nekoj inerciji ući u „bolji život”, a ako sada trenutno Brisel nije u stanju da odobri Srbiji sledeću (bolje reći prvu) fazu integracija onda jednostavno nema šta da se radi već možemo samo da sedimo i čekamo.
To jednostavno nije tačno. Ima posla koliko hoćete, samo je potrebno da ga neko uradi. Hajdemo redom. Šta je bilo sa restitucijom, preduslovom rešavanja svih svojinskih pitanja od čega zavisi nivo stranih investicija, ili se možda još nisu „stekle okolnosti” za rešavanje tog pitanja? Vlast koja nema snage da ekspropriše zemlju od tajkuna i kriminalaca za gradnju najvažnijeg autoputa sigurno je da neće moći ni da pomisli da vrati imovinu starim vlasnicima koja sada pripada finansijerima političkih partija. Šta se dešava sa liberalizacijom sektora javnih usluga gde spadaju nafta, struja, gas, pošta, Internet? Dokle ćemo plaćati najskuplje, a najgore gorivo za automobile da bi finansirali ogromne gubitke NIS-a koje su napravili „partijski drugari”, a za koje opet neće niko odgovarati? Do kada ćemo morati plaćati avionske karte Jata koje su višestruko skuplje od tržišnih da bi održavali najstariju avionsku flotu u Evropi koja je godinama samo partijski plen i predmet otimačine?
Dalje nabrajanje uključuje borbu protiv privatnih monopola i veću zaštitu potrošača, ali tu je već toliko bolno jasno da se ništa neće promeniti iz opštepoznatih razloga da nije potrebno dalje ni objašnjavati. Što se tiče borbe protiv korupcije, ona će postojati dok god se radi o nekim „nonejmovima” iz unutrašnjosti koji ne mogu da inkriminišu šire političke krugove, ali će dobro poslužiti za uvek upražnjeno mesto na stubu srama. I mediji će, takođe, imati da pišu i govore o nečem novom barem dan-dva, ali se u izvore korupcije koju su stvorili naopaki kulturni obrazac neće dirati.
Da izbegnemo dalje nabrajanje sa sličnim bolnim zaključcima. Koja bi to onda bila unutrašnja promena sistema kojoj težimo, a koju opet samo sami možemo da sprovedemo? To je afirmacija čoveka kao aktivnog subjekta, slobodnog bića koje ima otvorene mogućnosti da samostalno donosi odluke u vezi sa svojim životom sa sopstvenom odgovornošću. Građani su i dalje vrsta pasivnog objekta sa namerno ograničenom slobodom u službi održanja balsamovanog političko-ekonomskog modela. Kada uporedite poverenje koje građani imaju u domaće institucije, a koje je stalno na skandalozno niskom nivou, sa podrškom građana za pridruživanje EU, koje je uvek preko 60 odsto, jedini ispravan zaključak je da građani u Evropi vide spasioca od svojih domaćih nesposobnih političara.
Najzanimljivije je to da je sve gorenavedeno karakteristično kako za Srbiju tako i za sve ostale zemlje zapadnog Balkana (uključujući Hrvatsku), koje tako žarko žele da jedna pre druge postanu članice EU. U toj činjenici je važan odgovor zbog čega Evropska unija sada jednostavno ne želi da razgovara o daljem proširenju; gledaju na naše zemlje kao na jedno „društvance za izbegavanje” koje još dugo neće biti zrelo i spremno za prihvatanje evropskih vrednosti. Pogledajmo kakvi su politički odnosi između Hrvatske i Slovenije zbog nekog parčeta mora, malo većeg od dvorišnog bazena, pa onda odnosi između Srbije i Hrvatske koje se međusobno optužuju za genocid, ili odnosi između Beograda i Sarajeva koji permanentno opadaju dok Makedonija još nije smislila kako će da se zove zbog spora sa Grčkom. Regionalni oblici saradnje poput CEFTA sporazuma ili Regionalnog saveta postoje samo na papiru i njihov učinak je ravan nuli.
Zapadni Balkan je za EU postao generičan pojam koji podrazumeva i previše problema i previše istorije, a premalo spremnosti i hrabrosti za nova rešenja i vizije budućnosti. Zaokupljena sopstvenim problemima Evropska unija će se sve manje angažovati u rešavanju naših bilateralnih problema i uslovljavanjem unutrašnjih reformi.
Od sada će sve od nas zavisiti – kako od naše unutrašnje tako i spoljašnje (prvenstveno regionalne) politike. Valjda će neko odgovoran zaboraviti na izveštaje o svom rejtingu koji se prave na pijacama i početi da razmišlja o Srbiji kao o zemlji u kojoj će i on jednog dana živeti posle fotelje kao i svi drugi. I taj dan ima datum.
direktor „Pravnog foruma“