Gde su izbori tu je mito
Вучина Васовић
Korupcija je jedna od glavnih prepreka za normalno funkcionisanje društva. Javlja se u svim društvima i periodima. Na primer, istorija korupcije u SAD veoma je bogata, a u novije vreme i sofisticirana. I Velika Britanija, o kojoj se govori kao o kolevci demokratije, zahvaćena je, i to naravno ne od juče, nekim oblicima korupcije. Ovo pominjem zato što se korupcija obično dovodi u vezu s nerazvijenim ili manje razvijenim zemljama.
Najčešće se kao razlog za korupciju navodi povezanost društva s državom i vlašću, u skladu s onim što je još lord Akton rekao, da svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno. I pored toga što su značajni razlozi za korupciju u samoj državi i vlasti, meni se čini da ona ima to svojstvo da je infiltrirana, na određeni način, i u ljudsku prirodu, da ima i „antropološko poreklo”: javlja se kod većeg broja ljudi, a u pojedinim prilikama i kod onih moralnih, koji u nekom trenutku iz određenih razloga podlegnu toj pošasti.
Interesantno je, inače, da se najveća korupcija javlja u institucijama od kojih se očekuje da budu poluge demokratskog i društvenog razvoja. To su: partije, parlament, izvršna vlast, sudstvo... Kad je reč o partijskim strukturama i partijskim vrhovima koji žele da budu što uspešniji u čestim izbornim trkama – za to su im potrebne veće sume novca. I onda, naravno, jedan od najlakših načina jeste upravo taj da partijske strukture razmenjuju „usluge” sa biznismenima. Reč je, dakle, o uzajamnom odnosu i nepisanom dogovoru određenih segmenata moći. Jer u uslovima savremenih izbora političke stranke teško mogu da funkcionišu ako nisu oslonjene na velika finansijska sredstva „tajkuna” koja im oni daju za usluge koje, opet, partije njima čine.
Partijska korupcija dovodi i do toga da su na mnogim ključnim mestima u preduzećima, ustanovama itd. oni koji nisu dovoljno sposobni, ali su partijski podobni. Na taj način se smanjuje ukupna racionalnost u društvu, a partije svojom kadrovskom politikom postaju jedna od kočnica razvoja. Zato je partijska orijentacija na popunjavanju kadrovskih krugova lojalnim ljudima koji nemaju odgovarajuće sposobnosti ni profesionalne kvalifikacije vrlo opasna. Poseban vid partijske korupcije imamo i prilikom zapošljavanja, kada se ljudi bez kvalifikacija primaju na određena mesta, jer su rođaci ili bliski prijatelji uticajnih političara.
Kako se boriti protiv korupcije? Iskoreniti je nije moguće. Jer ona je jedna od konstanti čovekovog bitisanja i može se samo smanjiti i ograničiti u podnošljive okvire. Ali i u tim uslovima borba mora biti sveobuhvatna i beskompromisna. Ne bih rekao da je ona kod nas takva, naročito s obzirom na status agencija i drugih institucija koje bi trebalo da se bore protiv korupcije.
Jedna od elementarnih pretpostavki za borbu protiv korupcije jeste definisanje zakonskog okvira za to, ali i stvaranje društvenog miljea u kome će postojati jasno artikulisana volja za suzbijanje ovakvih pojava. Potrebna je i jedna manje-više stalna edukacija stanovništva. S tim što ne možete samo na osnovu nekih parcijalnih mera dovesti stvar do kraja. Mora postojati i jedan širi kulturni okvir, s nekim elementarnim prioritetnim moralnim vrednostima, kao što su opšte dobro, sloboda, pravda. Ali kultura se ne stvara preko noći.
Problem je u tome što imamo i korumpirani deo sudstva. Državna administracija često zaskače sud ili mu šalje neke direktivne poruke, tako da, neretko, sudije rade po nalogu pojedinih partijskih ili vladinih resora. Korupcija je jako raširena i prilikom zapošljavanja. Biti zaposlen danas je velika privilegija. Zato se podrazumeva da oni koji su u mogućnosti da nekome obezbede posao traže odgovarajuću naknadu. Interesantno je i da je kod nas, ali i u nizu drugih država, parlament podložan korupciji, tako da se jedno vreme govorilo o tome da se zna cena poslaničkog mesta – koliko je potrebno novca za izbor ili koliko poslanik može da dobije za prelazak u drugu partiju. Tako da je parlament koji bi trebalo da bude „ogledalo moralnosti” i mesto moralnog ponašanja, u stvari, podležan korupciji. I to nije samo slučaj sa bivšim socijalističkim zemljama nego i s nekim prilično razvijenim. Korupcija je tako našla svoj domicil u onim institucijama, i to je paradoksalno, od kojih se očekuje da budu najveći promotori borbe protiv nje.
Profesor Fakulteta političkih nauka