Pokušaj Špringerove rehabilitacije

04. 07. 2009. 22:00

Шпрингерово оружје: "Билд" (Фото АФП)

Ako je tačno da se istorija ne ponavlja, a kad to i učini pretvara se u farsu, takvu sudbinu bi mogla da ima cinična inicijativa šefa velikog Špringerovog medijskog koncerna da „reprizira” tribunal koji je i u Nemačkoj (posebno) burne 1968.organizovan kako bi sudio listovima ove kuće za huškanje protiv studentskog pokreta i usijavanje atmosfere koja je dovela do atentata na harizmatičnog, i tragičnog, vođu studenata Rudija Dučkea.

Prvi čovek medijske imperije, pod čijim krovom se štampa sijaset listova, među kojima, u evropskim razmerama, najtiražniji (bulevarski) „Bild” i seriozniji, konzervativni „Velt”, Matijas Defner planira da u oktobru, odmah posle parlamentarnih izbora za Bundestag, u palatu koncerna pozove još žive učesnike nekadašnjeg tribunala. Hteli bismo, napisao je naizgled benigno Defner, koji je 1968. imao (samo) četiri godine, da konačno saznamo „kako je tada zaista bilo” i da, u zajedničkom sučeljavanju, „bolje razumemo ono vreme”. On bi da se tako oslobodi „starih mitova” i, posebno, opterećenja koja i danas „negativno deluju” na njegovu kuću. Svesni smo, nastavlja Defner, da je naša kuća „činila greške” i nemamo nameru da „bilo šta skrivamo”.

Iako u saopštenju povodom inicijative za sazivanje tribunala to direktno ne kaže, Defner očigledno očekuje da i druga strana „ništa ne skriva” i da prizna svoje greške. Učinio je to koji dan pre toga, otvoreno i direktno, u tekstu objavljenom u „Frankfurter algemajne cajtungu”: uveren da je za to „kucnuo čas”, tražio je od šezdesetosmaša i levičara da se javno izvine njegovoj kući za sve što su joj pričinili 1968. i posle toga.

A to da je „kucnuo čas” za „novo pisanje istorije”, Defner je protumačio posle spektakularnog otkrića da je policajac koji je 2. juna 1967, na masovnim demonstracijama u Zapadnom Berlinu protiv posete tadašnjeg iranskog suverena šaha Reze Pahlavija, pucao u glavu (potpuno nedužnog) studenta Bena Onseorga – događaj koji je dodatno naelektrisao atmosferu među mladima i doveo je do eksplozivnog gneva – bio doušnik istočnonemačke (famozne) tajne službe Štazi.

Defner veruje da je to dovoljan i jak razlog da se pristupi rehabilitaciji Špringerove medijske imperije, jer je, eto, studentski pokret bio vođen „tuđom rukom” i manipulisan od strane državnih vlasti Istočne Nemačke.

Špringerovi listovi su i u to vreme optuživali studente i vođu njihovog buntovnog pokreta za „spregu sa Ulbrihtom” (Valter Ulbriht, tadašnji partijski i državni lider Nemačke Demokratske Republike), a vođu studentskog pokreta Dučkea, protiv koga su vodili paklenu kampanju, označavajući ga kao „državnog neprijatelja broj jedan”. To će navesti jednog sumanutog čoveka da (1968), nasred ulice u Berlinu, izvrši atentat na njega, od čijih posledica će, nekoliko godina kasnije, Dučke i okončati.

Pucanj u Dučkea je prosto „zapalio” Berlin i pokrenuo talas demonstracija mladih širom Zapadne Nemačke. Iste večeri masa gnevnih ljudi krenula je u napad na Špringerovu centralu, tik uz Berlinski zid. Jake policijske snage uspele su da spreče upad u palatu, ali ne i paljenje kamiona za rasturanje štampe, lomljenje prozora i zahteve koji su dobili snažnu podršku levo orijentisane javnosti i velikog broja intelektualaca da se Špringer „razvlasti” i osujeti opasni uticaj njegove medijske imperije na slobodu mišljenja i (krhku) nemačku demokratiju.

Ironijom sudbine, ulica u kojoj se nalazi sedište Špringerovog koncerna, i gde bi u oktobru trebalo da se održi „repriza” tribunala iz 1968, danas se zove po tadašnjem njegovom najljućem ideološkom neprijatelju Rudiju Dučkeu!     

Već osedeli studentski prvaci šezdesetosmaši reagovali su žustro i žestoko na Defnerov cinični pokušaj zakasnele Špringerove rehabilitacije i pretvaranja žrtava u počinioce. Nisu svi, međutim, protiv toga da učestvuju u „novom suđenju” – pod uslovom da jedan od najčuvenijih nemačkih intelektualaca i mislilaca, koji je 1968. bio snažno angažovan na strani studenata, Jirgen Habermas (80) pristane da predsedava tribunalu.