Glasovi nostalgije
Bilo je to pravo uživanje za ljude „trećeg doba”. Televizija B 92 snimila je i prikazala svojevrstan muzički vremeplov, muzičku reviju sa pevačkim zvezdama iz prošlog veka, i tako ih, nakratko, vratila u minulu mladost.
Sve je podsećalo na dane davnih zabavnih priredbi i stare slave najvećih miljenika domaće publike. Mesto održavanja – Dom sindikata, prva velika, „multimedijalna” scena u gradu, kultno mesto za muzičke, filmske, teatarske fešte koje su nastajale kao posledica „obnove i izgradnje” druge Jugoslavije. Voditeljski par – Dunja Lango i Mića Orlović, rodonačelnici profesije stvorene na mediju koji od kraja pedesetih menja ovdašnji svet i čija su lica simbolični znakovi na poluvekovnom putu kojim se otad kreće televizija u Srbiji. A na bini, s mikrofonom, sve same legende nekadašnjeg, kako bi se danas reklo, „popa” – Đorđe Marjanović, Lola Novaković, Leo Martin, Bisera Veletanlić, Miki Jevremović, Ljiljana Petrović...
Plejada ovih vremešnih izvođača (uz zdušnu podršku dirigenta Vojkana Borisavljevića, muzičara iz bliske im „epohe”) pevala je s puno elana i od srca. Bez zazora zbog neminovne promene svoje „estradne pojave” koju su izazvale protekle godine, bez kompleksa zbog starenja, punačke dame i osedela gospoda osvajala su simpatije svojim „glasovima nostalgije” i evergrin melodijama koje traju upravo zahvaljujući njihovoj interpretaciji.
Ovaj koncert na programu B 92 podstiče na pitanje šta se uopšte u svakodnevnoj TV ponudi tolikih nacionalnih i inih stanica posebno namenjuje starijim generacijama gledalaca. O deci i mladima, bar načelno, brinu svi. O starima, koji su takođe, bar politički proklamovano, važna socijalna grupa, malo ko.
Različito se određuje, doživljava i prihvata starost. Po protokolima Svetske zdravstvene organizacije, ona počinje posle 65. godine. Po tekstovima mnogih naših novinara, ljudi su već u sedamdesetoj „starci” i „starice”. Po primerima nekih osmadesetogodišnjaka, taj pas još ima vitalnosti, snage i volje za aktivan život.
Kako god bilo, ova procentualno sve brojnija populacija zaslužuje mnogo više od redovnih vesti o isplati penzija, vremenske prognoze namenjene hroničnim bolesnicima ili jedne jedine specijalizovane emisije koju priprema RTS. Uz malo mašte i truda, mogle bi im TV kuće obezbediti nekoliko sati nedeljno sa programom baš po njihovim potrebama, interesovanjima, pa i psihofizičkim mogućnostima. Našlo bi se i sponzora, jer i stariji su zahvalni potrošači, klijenti i „ciljna grupa” – kako to pokazuju neki novi vidovi biznisa. Privatnog, naravno.
Ako ništa drugo, ciklusi starih klasičnih filmova i reprize starih popularnih serija dobro su i jednostavno rešenje. Kao i ovakvi TV susreti s ispisnicima, poput pomenutog koncerta. Vedrina i agilnost onih na ekranu podsticajno i ohrabrujuće deluju na vršnjake pred ekranom. A mogu da gode i ostalima.