KO ĆE POKUCATI NA VRATA

Porodice pilota najveće su žrtve pilotske profesije. Kada na vratima stana ugledaju kolegu svog oca ili supruga nenajavljenog, znaju da je došlo do tragedije. Kada na vratima stana eventualno pozvoni policija, onda je možda reč o „obavijesnom razgovoru“ po zahtevu Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću upućenom Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu: da se povodom istrage koju sprovodi Županijski sud u Gospiću, a u smislu odredaba „Memoranduma o suglasnosti u ostvarivanju suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala“ proveri da li okrivljeni piloti borave na području Srbije i da se o tome Županijski sud u Gospiću obavesti, da se dostave Županijskom sudu podaci o „zapovjednoj strukturi na aerodromu u Bihaću, u vremenu od 1991. do 1995, i to podaci o osobama pilota i zapovjednicima eskadrila koji su ili naređivali ili izvršavali zapovjedi, dakle, bili neposredni izvršitelji ili naredbodavci kaznenih djela ratnih zločina, a te je podatke moguće pribaviti u arhivi bivše JNA“. Županijsko državno odvjetništvo iz Gospića traži od Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu da se sa pilotima obave „obavijesni razgovori na okolnosti kaznenog djela, koji im se stavlja na teret“. Županijsko državno tužilaštvo iz Gospića u predmetu KT-4/94 od 12. decembra 2008. godine proziva imenima i prezimenima neke „pilote 185. lovačko-bombarderskog puka Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva stacioniranog u Puli da su 20. rujna 1991. godine izvršili raketni napad na civilno mjesto kod Senja i iznad Krasnog bez izbora cilja na to mjesto uspalili rakete, uništili veći broj gospodarskih i stambenih objekata, dvije osobe su smrtno stradale, a devet osoba je tjelesno ozlijeđeno“.

Pre nekoliko meseci sličan zahtev iz Hrvatske stigao je u Podgoricu radi „obavijesnih razgovora“ sa svim pilotima jedinice RV i PVO koja je bila na aerodromu Golubovci. Pre nekoliko meseci policija je izgleda o tim pitanjima i proveravala adresu jednog pripadnikaV i PVO sa stanom u Nišu. Koja je jedinica V i PVO sledeća na redu?

Srpski piloti kao da su Ikari ovog društva. U vreme onog bivšeg režima država im nije održavala avione, kada je došao rat 1999. godine poletali su, zapravo, na poluispravnim aparatima, radari i senzori nisu radili. I ginuli su žrtvujući se za zemlju i čast svoje profesije. Posle demokratskih promena 2000. godine poverovali su da su došla bolja vremena, da će država investirati i u tehniku i u ljude. U prve tri godine ništa od toga, kažu da je država imala prečih potreba. I letelo se još manje nego u onom nenarodnom režimu. Pa se nije mnogo ni padalo. Piloti su igrali odbojku, popravljali srušene objekte, farbali prostorije. I čekali bolje sutra.

U međuvremenu su neki ljudi iz tadašnjeg sastava Ministarstva odbrane pokušavali da na analize borbene gotovosti vojske, a to je svugde u svetu i najstrože čuvana vojna tajna, dovedu generale NATO-a koji su u to vreme bili vojni savetnici pri Ministarstvu odbrane u Beogradu. Onda je pre tri godine u intervjuu glavnom srpskom vojnom listu ambasador jedne velike sile potpuno otvoreno poručio „da je Srbiji sasvim dovoljno da ima par transportnih helikoptera za mirovne misije, da joj borbeni avioni i ne trebaju“. Novinar, koji je radio taj intervju za glavni srpski vojni list poltronski je na to ćutao. Ni stručna vojna javnost nije reagovala, o političkoj i da ne govorimo.

Pre četiri godine neki ljudi u Ministarstvu odbrane Srbije zanosili su se idejama da vazdušni prostor Srbije čuvaju borbeni avioni iz Mađarske, Rumunije, ili Bugarske, jer bi to, navodno, bilo jeftinija varijanta. Da nije bilo generala vazduhoplovstva Dragana Katanića, to bi i prošlo. Pa je zatim skoro tri godine trebalo da prođe da se donese odluka o remontu aviona „mig-29”. O novim avionima političari ni reč da kažu.

I sada posle tragičnog leta pukovnika Ranđelovića neki besramno pokušavaju da nesreću još i ispolitizuju. Pa se postavljaju pitanja „kakvi nam to avioni trebaju kada smo vojno neutralna zemlja“, pa „eto vam neutralnosti i ruskih aviona“ i slično. I ta pitanja postavljaju „stručnjaci“ sa srednjim medicinskim i trgovačkim školama. Koji su nekada pisali „kako Srbi u Kninu imaju oklopni voz koji može da siđe sa šina i vozi po kamenjaru“. A sada usplahireno uzvikuju: „Gde smo to kao neutralni, kuda to idemo?“ Oni treba da uvedu Srbiju u NATO. Kao da svi imamo kolektivnu amneziju.

Svaki sistem koji ponižava svoju vojsku ponižava, pre svega, sebe...