LjUBIVOJE RŠUMOVIĆ
Brižnici i savetodavci obično upozoravaju na tri bele smrti: so, šećer i belo brašno, a retko pominju četvrtu belu smrt, najsmrtonosniju – belu kugu. Prve tri smrti se tiču pojedinaca i njihovog odnosa prema zdravom životu. Bela kuga se tiče cele nacije, i o njoj bi morali ponajviše da vode računa Vlasnici Vlasti!
Srbija će biti država "svih građana koji žive u njoj", ali Srbi će, dok dlanom o dlan, biti nacionalna manjina u toj državi. Da li je i to "zacrtano" 1776. godine, kada je trinaest državica stvaralo SAD, i proklamovalo: Novus Ordo Seclorum? Indijanci su odlično, kaubojski, istrebljeni, Kurdima 1919, na Pariskoj konferenciji mira, nije dozvoljena država, a Srbima danas preti i jedna i druga pošast! Mi Novom Svetskom Poretku u tom poslu svesrdno pomažemo: ginemo i kad moramo i kad ne moramo, a narod se ne obnavlja. Kurdi su ostali bez otadžbine, obeskućeni. I mi, malo-pomalo, postajemo beskućnici. "Postoje dva načina da od čoveka načinite beskućnika: jedan je da mu oduzmete kuću, a drugi je da učinite da njegova kuća liči na bilo čiju drugu kuću", kaže Tomas Fridman, ugledni komentator "Njujork tajmsa", u jednom razgovoru o globalizaciji. Obeskućuju nas na oba načina: oduzimaju nam deo po deo otadžbine, i sve čine da Srbija liči na bilo koju drugu malu i potpuno nesamostalnu zemlju!
Jedan od načina da se odbranimo jeste da problem nataliteta odmah proglasimo prioritetom nad prioritetima! Da se sve stranke i sve partije, sve struje i sve zakulisne snage, nekako dogovore o tome. Da svima to bude na prvom mestu! Da obrazuju Savet Mudraca, koji će predložiti način za oporavak nacije! Neka taj savet zaseda neprestano, neka razmotri sve mogućnosti: i bećarski porez, i ubeđivanje, osvešćivanje mladih, i stvaranje uslova, zdravstvenih i socijalnih! I da ja sad ne rešavam, o svom trošku, nešto što bi trebalo da bude jedna od glavnih obaveza dobro plaćenih Vlasnika Vlasti u ovoj zemlji!
Kad sam već pomenuo uslove, da ispričam slučaj koji nam je devedesetih godina, na jednom sastanku Odbora za zaštitu prava deteta, ispričala Ana Koglin, Šveđanka, aktivista nevladine organizacije Save the children. Zadesila se kod Kurda u jednom logoru kada se dogodilo da, u jednom pogromu, izginu očevi i majke i ostanu deca, među kojima je bilo najviše dojenčadi, sa bakama. Deca plaču, gladna, i bake krenu instinktivno da ih privijaju na grudi, da im zabašure glad. Posle mesec dana te starije žene počnu dobijati mleko u dojkama, počnu dojiti decu!
Priroda, ili Bog, uzeli su stvar u svoje ruke.
Neka bude ljubavi, i neka se rode deca, a Bog će pomoći da ona opstanu i postanu ljudi. Pišući Bukvar dečjih prava pitao sam se zašto Ujedinjene nacije nisu, bar u jednom članu, pomenule i pravo nerođene dece da budu rođena!? Ali, birokrate koje su pravile taj zakon, ne mogu da shvate koliko je to pravo važno! Pogotovo za male i nerazvijene zemlje kakva je Srbija. Ako oni nisu, naše birokrate bi mogle da se osveste i ozakone i to pravo! Nije to pesnička figura, ni leksička egzibicija, kako su mi neki govorili, kad sam to pominjao. To je naš, srpski, problem nad problemima!
Pesnik