Zasučimo rukave

Onima koji su radili ili koji rade kao nastavnici u osnovnim i srednjim školama poznato je da se negativne društvene pojave u velikoj meri odražavaju na ponašanje dece. Čini se kako nasilje u školskim klupama predstavlja samo finalni proizvod nagomilane i društveno uslovljene agresivnosti.

Kao društvo prevalili smo put od socijalizma preko tzv. blokirane transformacije pa sve do sadašnjeg delimično odblokiranog hitanja ka Evropi. U vrednosnom smislu, međutim, još uvek šlajfujemo između neuravnoteženih i uzajamno isključivih zahteva proevropskih i prosrpskih fundamentalizama podvučenih poprilično lošim materijalnim stanjem nacije. U takvim uslovima posebno su pogođeni adolescenti jer se suočavaju sa dezorijentisanošću koju podjednako izazivaju pubertet i nedefinisana vrednosna situacija. Nasilje se u tom kontekstu pojavljuje kao kolateralna šteta.

Čini se kako u ovom trenutku dodatnu teškoću predstavlja proces ,,urušavanja” tradicionalnih agenasa socijalizacije poput porodice i škole. U Srbiji se danas prosečna porodica suočava sa ogromnim (pre svega ekonomskim) teškoćama koje utiču na njeno skladno funkcionisanje. U materijalističkom društvu novčani problemi predstavljaju najčešći uzrok sukoba među supružnicima što veoma loše utiče na razvoj deteta. Dete zapravo u roditeljima sve manje prepoznaje izvor autoriteta. Zato ne treba da čudi što su neka skorašnja sociološka istraživanja u Srbiji uočila veliku podudarnost između materijalne depriviranosti porodice i porasta maloletničke delinkvencije.

S druge strane, ako su roditelji sve manjeautoritet svojojdecikako li će ga tek školski nastavnici održati? Škola je institucija koja ima zadatak da integriše nove generacije u društvo. Ali kako izvesti integraciju kada deca to isto društvo prepoznaju kao nepotističko, korupcionaško i nepravedno.Zar uostalom nije simptomatično to što srednjoškolci već u prvom razredu uočavaju jaz između bogatih i siromašnih, između političara i radnika, roditeljskih zarada i potrošačke korpe? Škola se trenutno nalazi u raskoraku između svoje tradicionalne uloge i nemoći da tu ulogu do kraja odigra. Zato Ministarstvo prosvete u cilju suzbijanja nasilja mora da vrati školama izgubljeni ugled agenasa socijalizacije. To se naravno ne može ostvariti lepim rečima i neefikasnom vaspitno-obrazovnom politikom kao što je bio slučaj do sada.

U prvom redu potrebno je podmlađivanje nastavničkog kadra. Država omogućava prosvetnim radnicima koji su stekli uslov za penziju da svojevoljno odluče kad će okačiti dnevnik o klin. To naravno može potrajati dugi niz godina. Za to vreme kvalitet nastave opada jer nastavnicima pred penzijom nedostaju preko potrebni elan, entuzijazam i strpljenje koji su ih verovatno krasili na početku karijere. Za to vreme mladi stručnjaci popunjavaju formulare na birou rada umesto da u školama rade na podizanju kvaliteta nastave. Potpuno je,takođe,pogrešan stav Ministarstvaprosvete prema sociologiji i građanskom vaspitanju kao predmetima od izuzetnog značaja za socijalizaciju učenika i iskorenjivanje nasilja iz škola. Na primer, umesto da proširi fond časova sociologije, Ministarstvo prosvete ima u planu da ovaj predmet potpuno izbaci iz srednjih stručnih škola. S druge strane ministarstvo (ne)svesno dopušta urušavanje građanskog vaspitanja budući da ono odavno služi nastavnicima različitih profila isključivo za dopunjavanje sopstvenih fondova časova, čime se smisao ovog predmeta u potpunosti gubi. Škola, dakle, teško da može da povrati ulogu agensasocijalizacije bez podmlađivanja nastavničkog kadra i bez ozbiljnog rada na školskim predmetima koji su neophodni za pravilno vaspitanje dece. Zato, zasučimo rukave.

Sociolog