Važno je osećanje pripadnosti
Porast nasilja dece i mladih kojem danas prisustvujemo blisko je povezan s dugogodišnjim izlaganjem dece nasilju i istovremenim zapostavljanjem njihovih emocionalnih i socijalnih potreba, za šta svi snosimo deo odgovornosti – i porodica, i škola, i društvo u najširem smislu reči.
Kad deca direktno iskuse realno nasilje u porodici, u školi, na ulici, ili kada su svedoci nasilja, a to uključuje i nasilje u medijima i crtanim i igranim filmovima, onda se linija između fantazije i realnosti zamagljuje. Suočeni s pucnjavom, ubodom noževima, premlaćivanjem, deca osećaju da je onaj zastrašujući aspekat unutrašnjih fantazija kojih su se bojali oživeo. S ovakvim iskustvima dete ne može da izađe na kraj uobičajenim psihološkim odbranama. Kada opasnost od realnog nasilja izazove osećanje bespomoćnosti i straha, pokušavajući da ponovo zadobije osećanje moći i kontrole, dete pribegava obrtanju pasivnog iskustva u aktivan odgovor. Umesto da oseća anksioznost i poniženje zbog toga što je žrtva ili da se oseća ranjivo pred agresijom drugih dete postaje nasilnik.
Upravo se to događalo, i još se događa, sa decom i mladima na našim prostorima. Identifikacija sa uzbudljivom i moćnom ulogom nasilnika postala je mnogima trajna odbrana od osećanja straha i bespomoćnosti izazvanih aktuelnim iskustvom stalno preteće opasnosti.
Činjenica je, međutim, da mnoga deca koja su bila izložena vrlo traumatičnim i nepovoljnim životnim okolnostima, ipak, nisu postala nasilna. Postavlja se pitanje šta ih je zaštitilo, šta im je pomoglo da izbegnu taj „začarani krug” od bespomoćne žrtve do nasilnika. Istraživanja i terapijska iskustva ukazuju da sledeći činioci mogu imati tu zaštitnu ulogu: prvo, stabilan podržavajući emocionalni odnos, koji odlikuje poverenje i empatija, barem sa jednom odraslom osobom iz neposrednog okruženja deteta. To može biti roditelj, neko iz šire porodice, ali i učitelj, vaspitač, trener ili druge osobe bliske detetu; drugo, pozitivne prilike i prekretnice koje omogućavaju detetu da razvije i uspostavi nove, snažnije i socijalno vrednije aspekte svoga ja; treće, okruženje koje je postojano i dobro strukturisano i u kome deca i mladi slobodno mogu razmenjivati svoje misli i osećanja.
Drugim rečima, deci i mladima potrebne su prilike da uspostave pozitivne i podržavajuće odnose sa odraslima i vršnjacima u svom okruženju da bi razvili osećanje pripadnosti i pozitivno osećanje neposrednog okruženja. Nažalost, ovakvo osećanje pripadnosti mladi ne tako retko imaju samo u ,,bandama’’ ili pod uticajem droge. Ove organizacije često imaju svoja pravila i prihvatanje i postupanje po tim pravilima daje adolescentu moć, poštovanje, status. Najefikasniji način da se pobede negativni aspekti ovih normi jeste ponuditi alternative koje su prihvatljive za mlade i koje su održive.
Mladima su potrebne prilike da i razvijaju svoje interese i kompetencije u pozitivnom i samoostvarujućem pravcu. Pod idealnim uslovima, programi treba da ponude široku lepezu aktivnosti u umetnosti, sportu, nauci, književnosti, pripremi za posao i zapošljavanju. Mladi treba da imaju centralno mesto u izboru ponuđenih aktivnosti i u strukturisanju njihove primene. Umesto da im se ponavlja šta ne treba da rade, mlade treba ohrabrivati i podržavati da se bave onim aktivnostima kojima žele i u kojima imaju potencijala da se iskažu i da uživaju.
Poznavanje ovih činjenica dobar je putokaz za koncipiranje programa prevencije nasilničkog ponašanja i delinkvencije dece i mladih. Važno je, takođe, imati na umu da su faktori rizika i faktori zaštite u obrnutom odnosu. Kako se broj faktora rizika za nepovoljne ishode povećava, tako se smanjuje snaga zaštitnih faktora. To znači da mladi koji su izlagani faktorima rizika u raznim oblastima svog života ili žive u rizičnom socijalno izolovanom okruženju, ekonomski osiromašenom i prožetom nasiljem – zahtevaju intenzivnu, integrisanu, trajnu, dobro koordinisanu i sveobuhvatnu intervenciju.
Psihijatar za decu i mlade, univerzitetski profesor