Štrajk za jednu platu
„Vruće radničko leto” nešto je što zabrinjava, kako radnike, tako i vlast. Prvi su pribegli pretnjama i organizovanjy štrajkova (upozorenja, glađu…), a drugi su zainteresovani da ih zaustave ili svedy na podnošljivu meru.
Odmah da kažem da aktuelni štrajkovi u Srbiji nisu ni u kakvoj vezi sa svetskom ekonomskom krizom. Oni su tipično domaći „proizvod”. Posledica su funkcionisanja društvenog sistema koji je tranziciju sveo na „pljačkašku” privatizaciju. Tako ovaj proces ocenjuje većina radnika i onih koji štrajkuju. Najveći broj štrajkova nastaje u privatizovanim firmama, a veoma malo u još neprivatizovanim. To znači da su štrajkači suočeni s posledicama odabranog modela privatizacije.
Najčešće postavljeni zahtevi štrajkača su :1) isplata zaostalih zarada (od dve do 50 i više); 2) uplata doprinosa za PIO; 3) obaveze nastale zbog „otpremnina” (po Zakonu o radu, socijalnom programu); 4) poništenje privatizacije; 5) dobijanje ili podela akcija; 6) da država kontroliše da li novi vlasnik ,,koji je uništio firmu” poštuje kupoprodajni ugovor; 7) pomoć države da nađe sredstva za nastavak proizvodnje, 8) poštovanje sudskih odluka u sporovima koje su dobili radnici; 9) da država pronađe vlasnika koji je kupio njihovu firmu i dr. Štrajkače zbog svega toga javnost često zlonamerno označava kao „bivše samoupravljače”.
Najuočljivija karakteristika štrajkova i protesta je spremnost najvećih gubitnika tranzicije, a to su bez sumnje manuelni radnici, da na sebe skrenu pažnju javnosti.
Način na koji protestyjy pokazuje da su radnici nemoćni, fragmentirani, interesno sukobljeni. Ima tu i očaja, beznađa, ali i „inventivnosti”. Protestovali su u fabričkom krugu, ali i „zauzimali” upravne zgrade. Bilo je i „talaca” (direktora i predsednika sindikata), koji su pod pritiskom nalazili rešenje za njihove probleme. Radnici su „probijali” kordone milicije, zauzimali opštinske zgrade, a najhrabriji telima blokirali saobraćajnice. Bilo ih je i na krovovima zgrada. Često su štrajkovali glađu, ali javno, uz (ne)pristajanje na pomoć medicinskih službi. Osim pretnji samopovređivanjem bilo je i drastičnih primera da se to i uradi. Ranije je bilo i smrtnih slučajeva radnika-štrajkača usred Beograda, ali se vlast nije na to obazirala.
Odnos vlasti prema ovim protestima bio je različit. Štrajkači kažu da su ih resorna ministarstva dugo ignorisala, da pregovori nisu bili uspešni i da su zato (ponovo) u štrajku. Na terenu su bili kordoni policije, snage radničkog i privatnog (poslodavčevog) obezbeđenja. Vlast se pobrinula da donese i zakonska rešenja kojima se daju veća ovlašćenja snagama održavanja javnog reda. Mnoge štrajkače ni to nije sprečavalo u protestima. Što je saobraćajnica bila važnija to je i reakcija vlasti bila brža.
Zanimljivo je reagovanje ministra za rad Rasima Ljajića. Kao da je ,,nov” u vlasti, on se pokazao dostojan poštovanja i najradikalnijeg štrajkača Zorana Bulatovića (koji je sebi odsekao prst). Bulatović je zaključio da ministar „ima dušu”. Ovo je za pohvalu Ljajiću, ali ne i političkoj eliti. Pomenuti ministar izneo je suštinu odnosa vlade prema protestima: ,,nema recepta”! Tj. ide se od slučaja do slučaja. To je u suštini izbegavanje suočavanja sa stvarnim uzrocima štrajkova. Zato Ljajić obećava: „Razmotriće se problemi radnika” i dobićete „makar jednu platu”! Između tih krajnosti nalaze se svi neuspesi aktuelnih štrajkača. Među njima su i radnici bez radne knjižice, bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja, godinama neisplaćenih minimalnih zarada, ljudi stariji, na ivici siromaštva i bede. Njima ne pomažu velike reči o „socijalnom dijalogu” i „socijalno odgovornoj” vladi.
Broj neuspelih štrajkova u budućnosti će se uvećavati. Tome će doprineti, pored uticaja svetske krize, i priroda domaće vlasti. Najnovije izmene Zakona o radu to potvrđuju. Postavlja se pitanje: Ko i s kojim uspehom može da okupi nezadovoljne radnike na koje se taj zakon odnosi? Oni će odlaziti na „plaćena odsustva” duža od 45 dana, možda godinama. Nejednakosti među njima će se produbljivati. Ministar rada, bez obzira ko to bio, dobija prevelika „diskreciona prava” da odobrava preduzetnicima primenu tih odredaba. Sadašnji sebi postavlja zadatak da „ide od fabrike do fabrike”, da sa predstavnicima sindikata i poslodavaca razgovara i predupređuje probleme.
Borba za „očuvanje radnih mesta” krije simbiozu interesa vlasti i novih preduzetnika, a stvarno je na štetu sadašnjih (ne)zaposlenih radnika. Dobici su na strani političkih i ekonomskih elita, koje će lakše „gasiti” nove štrajkove i proteste. Oni za to imaju interesa, spremnosti i moći.