Tuga zbog gubitka

27. 07. 2009. 22:00

Bez obzira na to da li je životinja stara i bolesna, pa vlasnici imaju vremena da se polako naviknu na činjenicu da će ih uskoro napustiti, ili je ljubimac iznenada nastradao, patnja za njim je normalno osećanje kojeg se ne treba stideti.

Osim tuge zbog gubitka, često se javljaju i druga osećanja – bes prema ljudima koji su povezani sa smrću životinje – vozač koji ju je usmrtio ili veterinar koji nije uspeo da joj spase život. Najvažnije je ne zadržavati bol u sebi. Najviše pomaže razgovor sa nekim ko i sam voli životinje i ko će razumeti vaša osećanja.

Kada je ljubimac teško bolestan ili je zbog starosti njegov život izgubio na kvalitetu toliko da se životinja samo muči, mnogi se odlučuju na eutanaziju, ili kako više vole da kažu, „uspavljivanje”. Kada je preporuči, veterinar posmatra samo fiziološke funkcije, dok je vlasniku veoma teško da situaciju sagleda objektivno, zanemarujući osećanja, što je sasvim normalno. Prilikom odlučivanja o sudbini ljubimca, trebalo bi da se izjasne svi članovi porodice. Mnogi osećaju da bi u poslednjim trenucima trebalo da ostanu uz svog prijatelja i tako mu iskažu svoju ljubav i podršku. Međutim, treba biti iskren prema sebi – ukoliko čovek ne može da kontroliše emocije, i životinja će se potresti na poslednjem rastanku.

Smrt kućnog ljubimca veoma je traumatično iskustvo za decu, kojoj je to često i prvi susret sa smrću. Sa najmlađima treba biti iskren, objasniti im šta se dogodilo i dozvoliti im da iskažu svoja osećanja. Prilikom razgovora treba izbegavati eufemizme. Nije dobro odmah posle smrti kućnog ljubimca nabaviti novog. Većini ljudi potrebno je vreme da prebole gubitak. Kada u porodicu ipak stigne novi član, treba izbegavati bilo kakva poređenja, koja će, pod teretom emocija, uvek biti na njegovu štetu. Novog ljubimca ne treba posmatrati kao zamenu za njegovog prethodnika, već kao prijatelja sa kojim vas očekuje mnogo ljubavi i radosti.