Veći mozak i dalje tajna
Zašto je čovek obdaren toliko velikim mozgom?
U poređenju s gotovo svim životinjama, mozak u procentima čini kudikamo veći deo ljudske telesne težine. Od pojave prvih izdanaka roda homo (Homo habilis ili vešti čovek), pre dva miliona godina, udvostručio je veličinu. Vratimo li se još dalje u prošlost, u odnosu na najranije pretke, kao što su australopiteci koji su živeli pre četiri do dva miliona godina, trostruko je krupniji.
Otkuda toliko povećanje?
Naučnici su godinama mozgali da rasvetle jednu od najgolicavijih evolucionih zagonetki, tako da su se iskristalisale tri vodeće pretpostavke: klimatske promene, zahtevi sredine i društveno nadmetanje. Najnoviji nalazi iz izučavanja 175 pradavnih lobanja (fosila) potkrepljuju poslednju.
Hrana bistrima
Prva pretpostavka, dakle, nagovešćuje da su nepredvidive vremenske prilike i znatna klimatska kolebanja potpomogli usavršavanje sposobnosti naših dalekih preteča da misle unapred i da budu pripravni za svakojake nedaće, što je urodilo većim i vičnijim mozgom.
Druga iznosi da su se naši prapreci, kada su napustili područje ekvatora, suočili sa izazovom opstanka – nedostatkom hrane i drugih potrepština. A da bi to prevazišli, morali su da budu malo bistriji, podvlači Dejvid Giri sa Univerziteta Misuri (SAD). I manje izlaganje štetočinama (parazitima) moglo je da ima isti ishod. Kako se to objašnjava?
Ukoliko je telo prinuđeno da se rve s tim uljezima, ono upošljava celokupnu odbranu (imuni sistem), trošeći kalorije koje bi pospešile porast mozga. U krajevima severno i južno od ekvatora, naime, obitava manje parazita.
I na kraju, treća podrazumeva da je društveno utrkivanje za ovladavanje sve oskudnijim izvorima uticalo na moždanu veličinu. S porastom stanovništva više se pojedinaca borilo za iste sirovine, a to je podstaklo razmišljanje. Malo promućurniji su češće dolazili do hrane i drugih dobara, otuda je njihovo potomstvo imalo veće izglede za preživljavanje. Manje vičniji su umirali uvećavajući tako verovatnoću preostalih da opstanu. Iz pokolenja u pokolenje u toj nemilosrdnoj utakmica ljudi su bivali pametniji.
Želeći da proveri koja je od pomenute tri bila presudna, Dejvid Giri je proučio lobanje 175 ljudi i njihovih preteča – u razdoblju od pre dva miliona do pre 10.000 godina. U razmatranje su uključeni razni činioci: gustina naseljenosti (ukupan zbir jedinki na jednoj teritoriji), starost kostiju, mesto nalaženja, temperatura u prošlosti, toplotna kolebanja do naših dana i broj parazita na datom području. Kakav je nalaz proistekao?
Ubedljivo je preovladala gustina naseljenosti: čim bi se dostigla izvesna brojnost jedinki, mozgovi su ubrzo počeli da im se uvećavaju.
Oskudni podaci
Ralf Holovej, antropolog sa Kolumbija univerziteta, smatra da raštrkani lobanjski podaci ne ukazuju ni na kakve razlike kod uspravljenih ljudi (Homo erectus) ili kod neandertalaca. U Africi, Aziji i Evropi do sada je pronađeno manje od 25 lobanja, a trebalo bi da dočaraju sve koji su stotinama hiljada godina opstajali hodajući na dve noge!
Iako podržava Dejvida Girija, on veruje da je ljudski mozak toliko porastao zahvaljujući dužem boravku u materici (produženoj trudnoći) ili povećanom razdoblju zavisnosti dece od odraslih (kod ljudi nekoliko godina). U igri je još jedna zamisao: presudila je ishrana, naročito obilje ribe i rakova u jelovniku.
Ali to nije kraj: veruje se, takođe, da je usporavanje odumiranja ćelija prokrčilo stazu umnožavanju živaca ili povećanju nervnog tkiva.
Naposletku, nijedna se ne može potpuno proveriti, ponajviše zbog pomanjkanja fosilnih nalaza. Ukoliko računate da jedan naraštaj poživi dvadesetak godina i znate koliko je najkraće rasplodno vreme, ukupan zbir ostataka hominida do sada prikupljenih odslikava jedva 0,000001 (milioniti delić) postotka evolucije!
Sa ove tačke gledišta sve pretpostavke izgledaju uverljivo.