CRVENI KMERI, ZELENI TALIBANI
Kada svetski moćnici, iz osionosti ignorišu diplomatiju pošalju vojnike da odrade posao. Kada sila u tome ne uspe, opsete se pregovora – ali to često bude suviše kasno i suviše opasno.
Uoči rata u Iraku, pomalja se iz dokumenata, režim Sadama Huseina je Vašingtonu tajnim kanalima ponudio: da pomogne mirovnom procesu s Palestincima, da Amerikancima garantuje naftne koncesije, da dozvoli da Ef-Bi-Aj pošalje 2.000 agenata da traže šta hoće, da se u Iraku održe izbori za dve godine.
Tada je CIA bila u kontaktu sa iračkom službom čiji su šefovi početkom marta 2003. „molećim” tonom tražili kontakt u Bejrutu. Amerikanci nisu bili zainteresovani. Invazija je počela 20. marta.
Tri godine ranije, aprila 2000, otkriva sada u memoarima bivši specijalni pakistanski izaslanik za Avganistan, vođa talibana, mula Omar, „želeo je da se oslobodi Osame (bin Ladena) ali nije znao kako”. Predlagao je da grupa ulema iz Avganistana, Saudijske Arabije i treće islamske zemlje razreši problem. Obećao je da će talibani prihvatiti rešenje. Saudijci i Amerikanci su odbili predlog.
Vašington nije pokazao ni minimalnu spremnost za talibane koji su godinama molili da ih SAD priznaju. Novembra 1997, na stepeništu pakistanskog ministarstva inostranih poslova, državni sekretar Madlen Olbrajt je za talibane rekla da su „vredni prezira” zbog svog odnosa prema ženama. Rodna politika Saudijaca nikada nije dobila sličan epitet.
Stabilizacija Avganistana mogla je da bude ostvarena mnogo ranije da je bilo iole sluha. Pošto nije, Džordž V. Buš krenuo je 2001. u rat koji već traje duže od Drugog svetskog rata.
Barak Obama je odustao je od arogantne diplomatije i isključivog oslonca na silu koja je donela kolosalne štete Avganistanu, Iraku i Iranu i poprilične nedaće Americi. To je maksimum jer od sile ipak nije odustao. Avganistan je fokus njegove varijante „dobrog rata” protiv islamskog ekstremizma.
I dok Obama pokušava da NATO saveznike animira za pojačan ratni napor, sve je više onih po Vašingtonu i Londonu koji nisu spremni da ignorišu porazno britansko iskustvo iz 19. i sovjetsko iz 20. veka: rat u Avganistanu niko nije dobio.
Šef britanske diplomatije Dejvid Miliband, sin uglednog istoričara, izgleda da je osetio da je došlo vreme da se prizna da je rat protiv terorizma – vođen onako kako je vođen, zbog čega u Londonu otvaraju istragu – kontraproduktivan i da „terorizmu moramo da uzvratimo promovišući vladavinu prava a ne potiskujući je”.
Govoreći ove nedelje o Avganistanu u štabu NATO, Miliband je pozvao na politički dil sa „umerenim elementima” talibana. Micpomic useljava se ideja da treba otvoriti pregovore kako bi se talibani posvećeni lokalnoj islamskoj vlasti odvojili od talibana–nasilnika globalnog džihada.
Nade se polažu u Saudijce koji bi – gle ironije, kao da je tamo demokratija – u političku igru polako trebalo da uvedu „umerene”. Da se „kooperativni” uključe u lokalne „loja džirge” – nešto poput plemenskih skupština – kako bi se ostvario proklamovani cilj misije NATO: da se političari i armija obuče da upravljaju svojom zemljom, a ne da Avganistan postane nečija kolonija.
Treba obezbediti da Avganistan ponovo ne postane emirat džihada, laboratorija najrigidnije i najsurovije interpretacije islamskog šerijatskog zakonodavstva i meka za teroriste.
Avganistance dakle treba naučiti da budu „kooperativni”. Ne bih trošio suviše reči o projektu „civilizovanja” i „demokratizovanja” još jedne zemlje na putu nafte. Sve je to deo nove Velike igre i strateških ciljeva svetskih moćnika.
Naravno da je pregovaranje uvek bolja opcija od isključivog oslonca na brutalnu silu. Ali nešto u ovom slučaju ne štima.
Problem je što je za pregovore kasno. Talibanski menjševici koji bi i pregovarali ne bi imali legitimitet. Postali bi klonovi predsednika Hamida Karzaija kome će njegovi američki mentori uskoro obezbediti nov mandat ali njegov autoritet jedva da doseže do kraja dvorišta dobro čuvane rezidencije.
Talibanski boljševici – većina – odbijaju bilo kakve pregovore sa „osvajačima”. Zašto bi. Imaju sve vreme ovog sveta. Istorija im je naklonjena: Avganistanci su videli leđa svakome ko je pokušao da njima vlada. Ispratiće i ovih 200.000 naoružanih stranaca.
Čak i da pregovaračka opcija uspe – što bi intervencionisti iskoristili da kažu mission accomplished ne bi li što pre napustili avganistanske gudure – ko garantuje da nadirući „pravi talibani” ne bi opet uzeli vlast?
Ideja o pregovorima sa onima koji su do juče bili „vredni prezira” ne samo da je defetistički i cinični pokušaj prikrivanja vojničke impotencije, već preti da se pretvori u novi politički i moralni fijasko bušovskog stila.
Šta da pomislim ako sutra na TV budem gledao kako se uglađene zapadne diplomate preko pregovaračkog stola ljubazno smejulje bradatim talibanima pod čatrali kapama?
Postoji li barem trunka etike? Pregovarati o uključenju talibana u upravljanje? To bi bilo kao da Crvene Kmere vratite na vlast, makar i lokalnu, u Kambodži.
Da, trebalo je pregovarati, ali na vreme. To je lekcija koju nude Irak i Avganistan. A kada se vreme propusti, plaćaju se cehovi. Buš je platio svoj.
Da li je Obama spreman da pogleda u taj ambis? Ukoliko nije, sve će se svesti na doskorašnju politiku garniranu s ponešto pregovaračkog začina. Plašim se da Obamu pod Hindukušem čeka Bušova sudbina, dok se još jedna zemlja pretvara u ruinu.
Jedino rešenje je povući okupacionu vojsku. Pa, ako je Zapadu zaista toliko stalo do stabilnog i prosperitetnog Avganistana, onda tamo umesto brigadira poslati agronome, umesto narednika inženjere, umesto vojnika učitelje. Obučiti Paštune, Tadžike, Uzbeke, Turkmene, Hazare da sami stvore neki nov Avganistan, po sopstvenoj meri.