CRVENI KMERI, ZELENI TALIBANI

Boško Jakšić

01. 08. 2009. 22:00

Ka­da svet­ski moć­ni­ci, iz osi­o­no­sti ig­no­ri­šu di­plo­ma­ti­ju po­ša­lju voj­ni­ke da od­ra­de po­sao. Ka­da si­la u to­me ne uspe, op­se­te se pre­go­vo­ra – ali to če­sto bu­de su­vi­še ka­sno i su­vi­še opa­sno.

Uoči ra­ta u Ira­ku, po­ma­lja se iz do­ku­me­na­ta, re­žim Sa­da­ma Hu­se­i­na je Va­šing­to­nu taj­nim ka­na­li­ma po­nu­dio: da po­mog­ne mi­rov­nom pro­ce­su s Pa­le­stin­ci­ma, da Ame­ri­kan­ci­ma ga­ran­tu­je naft­ne kon­ce­si­je, da do­zvo­li da Ef-Bi-Aj po­ša­lje 2.000 age­na­ta da tra­že šta ho­će, da se u Ira­ku odr­že iz­bo­ri za dve go­di­ne.

Ta­da je CIA bi­la u kon­tak­tu sa irač­kom slu­žbom či­ji su še­fo­vi po­čet­kom mar­ta 2003. „mo­le­ćim” to­nom tra­ži­li kon­takt u Bej­ru­tu. Ame­ri­kan­ci ni­su bi­li za­in­te­re­so­va­ni. In­va­zi­ja je po­če­la 20. mar­ta.

Tri go­di­ne ra­ni­je, apri­la 2000, ot­kri­va sa­da u me­mo­a­ri­ma biv­ši spe­ci­jal­ni pa­ki­stan­ski iza­sla­nik za Av­ga­ni­stan, vo­đa ta­li­ba­na, mu­la Omar, „že­leo je da se oslo­bo­di Osa­me (bin La­de­na) ali ni­je znao ka­ko”. Pred­la­gao je da gru­pa ule­ma iz Av­ga­ni­sta­na, Sa­u­dij­ske Ara­bi­je i tre­će islam­ske ze­mlje raz­re­ši pro­blem. Obe­ćao je da će ta­li­ba­ni pri­hva­ti­ti re­še­nje. Sa­u­dij­ci i Ame­ri­kan­ci su od­bi­li pred­log.

Va­šing­ton ni­je po­ka­zao ni mi­ni­mal­nu sprem­nost za ta­li­ba­ne ko­ji su go­di­na­ma mo­li­li da ih SAD pri­zna­ju. No­vem­bra 1997, na ste­pe­ni­štu pa­ki­stan­skog mi­ni­star­stva ino­stra­nih po­slo­va, dr­žav­ni se­kre­tar Ma­dlen Ol­brajt je za ta­li­ba­ne re­kla da su „vred­ni pre­zi­ra” zbog svog od­no­sa pre­ma že­na­ma. Rod­na po­li­ti­ka Sa­u­di­ja­ca ni­ka­da ni­je do­bi­la sli­čan epi­tet.

Sta­bi­li­za­ci­ja Av­ga­ni­sta­na mo­gla je da bu­de ostva­re­na mno­go ra­ni­je da je bi­lo iole slu­ha. Po­što ni­je, Džordž V. Buš kre­nuo je 2001. u rat ko­ji već tra­je du­že od Dru­gog svet­skog ra­ta.

Ba­rak Oba­ma je od­u­stao je od aro­gant­ne di­plo­ma­ti­je i is­klju­či­vog oslon­ca na si­lu ko­ja je do­ne­la ko­lo­sal­ne šte­te Av­ga­ni­sta­nu, Ira­ku i Ira­nu i po­pri­lič­ne ne­da­će Ame­ri­ci. To je mak­si­mum jer od si­le ipak ni­je od­u­stao. Av­ga­ni­stan je fo­kus nje­go­ve va­ri­jan­te „do­brog ra­ta” pro­tiv islam­skog eks­tre­mi­zma.

I dok Oba­ma po­ku­ša­va da NA­TO sa­ve­zni­ke ani­mi­ra za po­ja­čan rat­ni na­por, sve je vi­še onih po Va­šing­to­nu i Lon­do­nu ko­ji ni­su sprem­ni da ig­no­ri­šu po­ra­zno bri­tan­sko is­ku­stvo iz 19. i so­vjet­sko iz 20. ve­ka: rat u Av­ga­ni­sta­nu ni­ko ni­je do­bio.

Šef bri­tan­ske di­plo­ma­ti­je Dej­vid Mi­li­band, sin ugled­nog isto­ri­ča­ra, iz­gle­da da je ose­tio da je do­šlo vre­me da se pri­zna da je rat pro­tiv te­ro­ri­zma – vo­đen ona­ko ka­ko je vo­đen, zbog če­ga u Lon­do­nu otva­ra­ju is­tra­gu – kon­tra­pro­duk­ti­van i da „te­ro­ri­zmu mo­ra­mo da uz­vra­ti­mo pro­mo­vi­šu­ći vla­da­vi­nu pra­va a ne po­ti­sku­ju­ći je”.

Go­vo­re­ći ove ne­de­lje o Av­ga­ni­sta­nu u šta­bu NA­TO, Mi­li­band je po­zvao na po­li­tič­ki dil sa „ume­re­nim ele­men­ti­ma” ta­li­ba­na. Micpomic use­lja­va se ide­ja da tre­ba otvo­ri­ti pre­go­vo­re ka­ko bi se ta­li­ba­ni po­sve­će­ni lo­kal­noj islam­skoj vla­sti odvo­ji­li od ta­li­ba­na–na­sil­ni­ka glo­bal­nog dži­ha­da.

Na­de se po­la­žu u Sa­u­dij­ce ko­ji bi – gle iro­ni­je, kao da je ta­mo de­mo­kra­ti­ja – u po­li­tič­ku igru po­la­ko tre­ba­lo da uve­du „ume­re­ne”. Da se „ko­o­pe­ra­tiv­ni” uklju­če u lo­kal­ne „lo­ja džir­ge” – ne­što po­put ple­men­skih skup­šti­na – ka­ko bi se ostva­rio pro­kla­mo­va­ni cilj mi­si­je NA­TO: da se po­li­ti­ča­ri i ar­mi­ja ob­u­če da upra­vlja­ju svo­jom ze­mljom, a ne da Av­ga­ni­stan po­sta­ne ne­či­ja ko­lo­ni­ja.

Tre­ba obez­be­di­ti da Av­ga­ni­stan po­no­vo ne po­sta­ne emi­rat dži­ha­da, la­bo­ra­to­ri­ja naj­ri­gid­ni­je i naj­su­ro­vi­je in­ter­pre­ta­ci­je islam­skog še­ri­jat­skog za­ko­no­dav­stva i me­ka za te­ro­ri­ste.

Av­ga­ni­stan­ce da­kle tre­ba na­u­či­ti da bu­du „ko­o­pe­ra­tiv­ni”. Ne bih tro­šio su­vi­še re­či o pro­jek­tu „ci­vi­li­zo­va­nja” i „de­mo­kra­ti­zo­va­nja” još jed­ne ze­mlje na pu­tu naf­te. Sve je to deo no­ve Ve­li­ke igre i stra­te­ških ci­lje­va svet­skih moć­ni­ka.

Na­rav­no da je pre­go­va­ra­nje uvek bo­lja op­ci­ja od is­klju­či­vog oslon­ca na bru­tal­nu si­lu. Ali ne­što u ovom slu­ča­ju ne šti­ma.

Pro­blem je što je za pre­go­vo­re ka­sno. Ta­li­ban­ski menj­še­vi­ci ko­ji bi i pre­go­va­ra­li ne bi ima­li le­gi­ti­mi­tet. Po­sta­li bi klo­no­vi pred­sed­ni­ka Ha­mi­da Kar­za­i­ja ko­me će nje­go­vi ame­rič­ki men­to­ri usko­ro obez­be­di­ti nov man­dat ali nje­gov auto­ri­tet je­dva da do­se­že do kra­ja dvo­ri­šta do­bro ču­va­ne re­zi­den­ci­je.

Ta­li­ban­ski bolj­še­vi­ci – ve­ći­na – od­bi­ja­ju bi­lo ka­kve pre­go­vo­re sa „osva­ja­či­ma”. Za­što bi. Ima­ju sve vre­me ovog sve­ta. Isto­ri­ja im je na­klo­nje­na: Av­ga­ni­stan­ci su vi­de­li le­đa sva­ko­me ko je po­ku­šao da nji­ma vla­da. Is­pra­ti­će i ovih 200.000 na­o­ru­ža­nih stra­na­ca.

Čak i da pre­go­va­rač­ka op­ci­ja uspe – što bi in­ter­ven­ci­o­ni­sti is­ko­ri­sti­li da ka­žu mis­sion ac­com­plis­hed ne bi li što pre na­pu­sti­li av­ga­ni­stan­ske gu­du­re – ko ga­ran­tu­je da na­di­ru­ći „pra­vi ta­li­ba­ni” ne bi opet uze­li vlast?

Ide­ja o pre­go­vo­ri­ma sa oni­ma ko­ji su do ju­če bi­li „vred­ni pre­zi­ra” ne sa­mo da je de­fe­ti­stič­ki i ci­nič­ni po­ku­šaj pri­kri­va­nja voj­nič­ke im­po­ten­ci­je, već pre­ti da se pre­tvo­ri u no­vi po­li­tič­ki i mo­ral­ni fi­ja­sko bu­šov­skog sti­la.

Šta da po­mi­slim ako su­tra na TV bu­dem gle­dao ka­ko se ugla­đe­ne za­pad­ne di­plo­ma­te pre­ko pre­go­va­rač­kog sto­la lju­ba­zno sme­ju­lje bra­da­tim ta­li­ba­ni­ma pod ča­tra­li ka­pa­ma?

Po­sto­ji li ba­rem trun­ka eti­ke? Pre­go­va­ra­ti o uklju­če­nju ta­li­ba­na u upra­vlja­nje? To bi bi­lo kao da Cr­ve­ne Kme­re vra­ti­te na vlast, ma­kar i lo­kal­nu, u Kam­bo­dži.

Da, tre­ba­lo je pre­go­va­ra­ti, ali na vre­me. To je lek­ci­ja ko­ju nu­de Irak i Av­ga­ni­stan. A ka­da se vre­me pro­pu­sti, pla­ća­ju se ce­ho­vi. Buš je pla­tio svoj.

Da li je Oba­ma spre­man da po­gle­da u taj am­bis? Uko­li­ko ni­je, sve će se sve­sti na do­sko­ra­šnju po­li­ti­ku gar­ni­ra­nu s po­ne­što pre­go­va­rač­kog za­či­na. Pla­šim se da Oba­mu pod Hin­du­ku­šem če­ka Bu­šo­va sud­bi­na, dok se još jed­na ze­mlja pre­tva­ra u ru­i­nu.

Je­di­no re­še­nje je po­vu­ći oku­pa­ci­o­nu voj­sku. Pa, ako je Za­pa­du za­i­sta to­li­ko sta­lo do sta­bil­nog i pro­spe­ri­tet­nog Av­ga­ni­sta­na, on­da ta­mo ume­sto bri­ga­di­ra po­sla­ti agro­no­me, ume­sto na­red­ni­ka in­že­nje­re, ume­sto voj­ni­ka uči­te­lje. Ob­u­či­ti Pa­štu­ne, Ta­dži­ke, Uz­be­ke, Turk­me­ne, Ha­za­re da sa­mi stvo­re ne­ki nov Av­ga­ni­stan, po sop­stve­noj me­ri.