Gužva na zidu slavnih u Guči
Spomen-ploča na Domu kulture, na kojoj se beleže imena majstora trube od 1961. godine, zbirka je svakovrsnih pa i ljutih vremena
Guča – Klesar iz Gornje Kravarice, Radoš Radičević, urezao je onomad ime Ćerima Bećirovića (39) iz Pavlovca kod Vranja na spomen-ploču slavnih u Guči. Ćerim je na Dragačevskom saboru trubača, kao basista u orkestru Demirana Ćerimovića iz Vranja, tri puta proglašavan za najboljeg na svom instrumentu, pa zaslužio da bude uklesan na mermernu ploču gučkog Doma kulture.
On je četrdeseti po redu u čestitom nizu nazvanom „Majstori Dragačevskog sabora trubača”, koji počinje imenom Desimira Perišića iz obližnjih Goračića, prve trube prvog Sabora (1961. godine). Između Desimira i Ćerima smešten je niz čuvenih srpskih trubača, koji su i sebe i Guču učinili svetskom adresom.
Po letopisu Sabora, dvojica trubača koji su najviše puta bili kapelnici u Guči, predvodeći svoj orkestar kao prve trube, jesu Milovan Babić iz Krvavaca kod Užica i Fejat Sejdić iz Bojnika u Pustoj Reci (po 24 puta). Iza njih su Aca Novković iz Zagužanja (23) Božidar Nikolić iz Grdelice i Slobodan Salijević iz Prekodolca (po 21 učešće) i Milan Mladenović iz Vranja (19 učešća) koji je do 1996. godine svirao pod svojim prvobitnim imenom – Ekrem Mamutović.
Spomen-ploča u Guči je, razume se, zbirka svakovrsnih, pa i ljutih vremena. O njima svedoči upravo slučaj Ekrema Mamutovića i priča zbog čega se ovaj sestrić Bakije Bakića prekrstio.
– To su bile ratne godine i Ekrem je, svirajući jednom na Palama, prihvatio mišljenje domaćina da bi, kao najbolji srpski trubač, mogao da se preimenuje u Milana – kaže za „Politiku” Nikola Stojić (79) književnik iz Guče i jedan od osnivača Sabora trubača.
Stojić je godinama bio direktor ovdašnjeg Doma kulture i, sa pripadajućom ulogom organizatora Sabora, dočekao i ispratio mnoga trubačka imena, od malih do najvećih. Bio je i kod Milana Mladenovića u Vranju i pripoveda da je taj trubač, počevši radnu karijeru kao zidar, snagom talenta izrastao u izuzetnog muzičara.
Na spomen-ploči u Guči, postavljenoj 1996. godine, već je tesno, ostalo je samo još pet neispisanih mesta, i brzo će doći vreme da se brusi novi mermer za sledeća majstorska imena. To je prilika, ceni Nikola Stojić, da se na isto, uvaženo mesto, uklešu i imena desetoro osnivača ove priredbe koja je, ubrzo po začetku, postala najveći narodni sabor u Srbiji i to ostala do danas. U letopisu Sabora, osnivačima priredbe proglašeni su Vlastimir Lale Vujović, Branko V. Radičević, Nikola Stojić, Stanojla Đorđević-Jovanović, Radoslav Protić, Tomislav Protić, Kosta Luković, Srećko Smiljanić, Jovan Pajović i Radomir Protić.
– U životu smo samo još Stanojla Đorđević, Tomislav Protić i ja – kaže nam Nikola Stojić, koji svakog Ilindana u gučkoj crkvi pali voštanice za pokoj duša umrlih i zdravlje živih trubača.
Inače, prva zamisao da se organizuje Dragačevski sabor trubača potekla je od Blagoja Radivojevića, urednika „Čačanskog glasa”, a kasnije i „Politike”. On je, 1961. godine, na železničkoj stanici u Čačku zapazio kako trubači ispraćaju jednu radnu brigadu pa je ljudima iz Narodnog odbora opštine Lučani predložio da u već postojeću priredbu „Dragačevo kroz pesmu i igru” uvrste i trubačke orkestre.
Ovogodišnji, 49. Sabor trubača održaće se od 5. do 9. avgusta, a među tradicionalnim darodavcima nagrada je i redakcija „Politike”. Reč je o skulpturi „zlatna jabuka”, memorijalnom priznanju „Profesor Miodrag Vasiljević” koje se još od 1965. godine dodeljuje orkestru čije je muziciranje ocenjeno najizvornijim.
Gvozden Otašević