Da se zna ko smo i odakle smo
Vest da je prvi čovek Rusije Dmitrij Medvedev razgovarao sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem potvrđujući mu svoju posetu našoj zemlji, na jesen, važna je spoljnopolitička činjenica koju valja potcrtati. Poseta predsednika jedne od najmoćnijih država sveta Srbiji, obnova starih veza sa Irakom, koju je najavio ministar Šutanovac i posebno uporan i, od Evrope, podržavan put ka EU jasni su znaci veoma uspešne spoljne politike naše zemlje.
Svi ovi detalji podsećaju na zvezdane trenutke kada je naša bivša domovina, zajednička država Južnih Slovena, bila veoma važan činilac spoljne politike.
Međutim, ova nova situacija ima jednu kvalitativnu prednost u odnosu na uspešnu spoljnu politiku koju je vodila SFRJ.
Spoljna politika socijalističke Jugoslavije bila je uspešan pokušaj da u relativno kratkom vremenu održi ono što je neodrživo – državu koja se nije temeljila na istinskoj volji većine njenih sastavih delova da žive zajedno. Za razliku od toga, sadašnja država je kontinuitet sa onom politikom koja je potvrđena sa Prvim i Drugim srpskim ustankom i trajala do 1918. godine kada se nezavisna Srbija utopila u kraljevinu SHS i time podrila sve ono za šta se srpski narod borio od 1459.
Sada je situacija sasvim drukčija. Srbija je jasno istakla svoj identitet. Vaterpolisti, mladi košarkaši, Milorad Čavić, Nađa Higl, Novak Đoković, Ana Ivanović, svi oni su svoje uspehe ugradili u taj drugi identitet. A on se najbolje da izraziti rečima predsednika Srbije Borisa Tadića: „Ponosno je danas biti Srbin”. To Srbin nije samo etnička odrednica već i pripadnost državi identična činjenici da su Zinedin Zidan i Rašida Dati Francuzi. To je jedan novi identitet, koji sada ima svoje utemeljenje i za koji se vredi boriti. Jer je istovetan najvećem broju poznatih država u svetu.
Kada se tako gleda na stvar, onda su uspesi ovakve Srbije na spoljnopolitičkom polju mnogo veći od uspeha koje je Srbija imala u okviru SFRJ. Veći su, jer su utkani u entitet koji na ovim prostorima, kao prepoznatljiva politička činjenica, postoji od kneza Višeslava (oko 8. veka nove ere). A to je već garancija da ima budućnost, ako naslednici Višeslava žele da tu budućnost grade i ako su mudri da iskoriste sve pogodnosti da bi svoj položaj jačali i poboljšavali.
Posebno je važno da su ovi spoljnopolitički rezultati veći od onih iz vremena SFRJ jer su nastali posle neverovatnih padova, polako vraćajući staru slavu u nesvrstanom svetu, uspostavljanju odnosa sa Rusijom na sasvim drukčijim ideološkim osnovama i, što je posebno važno, da se snažno približavaju EU razvijajući saradnju i sa svim ostalim važnim činiocima savremenih međunarodnih odnosa.
U uslovima stalnih rivalstava između glavnih aktera svetske politike nije nimalo lako krčiti puteve na način na koji to čini Srbija. Krčiti ih polako i postepeno, popločavati ih, da ih za kratko vreme ne prekrije šipražje i tako krčenje učini besmislenim. Ovaj put se izgleda odlučno krenulo u tome pravcu. Kad se čak u Holandiji govori o potrebi promene stava prema Srbiji jasno je da je taj put pravi. Čini se da i narod sve više počinje da razumeva ove uspehe i da im odaje priznanje.
profesor FPN, Beograd