Razgovor u čistilištu
A – Imam ideju za film kakav je neophodno snimiti sada i ovde.
B – A ko će ovde da ti da pare za film koji je neophodan?
A – Dobro, to je drugo pitanje.
B – Ako treba da bude snimljen sada, onda to nije drugo pitanje.
A – Tačno je da ministarstvo kulture daje pare isključivo za filmove koji bi se mogli snimati i na Marsu, a da se jednako ne bi ticali Marsovaca kao što se ne tiču ni nas. Međutim…
B – Međutim, imaš u vidu nekog sponzora kome je stalo do umetnosti.
A – Imam u vidu samo ideju za scenario o filmu s temom zločina koji je počinio bivši režim.
B – Koji bivši režim?
A – Onaj čiji izdanci cvetaju i u ovom sada, znam šta hoćeš da kažeš.
B – A ti hoćeš da kažeš kako imaš ideju za scenario o državnom zločinu koji, kao državni, ne priznaje ni ovaj, demokratski režim.
A – Tačno.
B – U to ime, živeli! O čemu je reč?
A – O Višegradu u proleće 1992.
B – To je golo nasilje.
A – Jeste, ali film počinje u Brazilu ili Argentini… Jesi li čitao tekst Dejana Anastasijevića pre dve nedelje u „Vremenu” o Milanu Lukiću?
B – Jesam, briljantan tekst.
A – Briljantan novinar.
B – Odličan portret zlikovca psihopate i studija psihopatologije jednog društva.
A – To je gotov sinopsis.
B – Možda, ali ja ne gledam filmove sa nasiljem, niti bih takav film pravio.
A – Ovde se stvari odmotavaju unazad, sloj po sloj, kao krugovi pakla. Prvo vidimo jednog narkomafijaša koga hapsi argentinska policija. Kad se utvrdi da je optužen od Haškog tribunala, isporučuju ga i počinje suđenje. Tokom suđenja imamo flešbek na njegov sukob, oko novca od prodaje droge, sa grupom koja pomaže Karadžiću i Mladiću. Tu vidimo spregu policije, državne bezbednosti i kriminala.
B – Bez obzira na strukturu, ne možeš izbeći scene pokolja.
A – Naravno, to treba da se vidi. Ključne scene su u Višegradu; sećaš se Anastasijevićevog teksta, tu se pominje takmičenje u brzom klanju Bošnjaka.
B – Nasilje je opasno na filmu. To je ponavljanje zločina.
A – Upravo to treba da izazove užas i gnušanje.
B – Nimalo nisam siguran.
A – To je apsolutno jezivo.
B – Ja pre mislim da će dobar deo mlade publike u tom liku pronaći novog junaka. Igrani film je opasna stvar. S tim se ne treba igrati.
A – Ovde je reč o suočavanju sa zločinima za koje mladi ljudi uopšte ne znaju, o kojima ne uče u školi, niti im o tome išta govori televizija.
B – Filmovi sa nasiljem su najgledaniji. Naročito ako su u sprezi sa seksom. U Višegradu je bilo silovanja, a to je nasilan blud.
A – Ovde sve to treba prikazati iz ugla žrtava.
B – Ima nešto duboko patološko u potrebi ljudi da gledaju film s nasiljem.
A – Končalovski ima o tome nešto vrlo važno. Na jednom mestu u autobiografiji on kaže kako razlikuje filmove sa scenama nasilja po tome da li je reditelj uživao dok ih je snimao ili ne.
B – Ovde je reč o publici. Ona može perverzno da uživa u sekvencama nasilja koje je jedan reditelj snimao sa gnušanjem.
A – Ja bih se u poslednjoj trećini scenarija tj. filma bavio samo porodicama žrtava. Tu sad sledi priča o traganju za svojima, o pronalasku posmrtnih ostataka i sahranjivanju. Sam kraj je na ćupriji kad porodice 25. maja ritualno bacaju u Drinu 3.000 ruža za 3.000 oduzetih života. Možda bih tu uveo dokumentarne snimke… kratke intervjue s preživelima…
B – Zašto onda ne napišeš scenario za dokumentarni film. Tu imaš mogućnost za potpuno jasan stav, a ne moraš da prikazuješ nasilje, nego samo njegove posledice. Tu nemaš ni glumce. Pa, tog krvoloka Lukića mora da igra neki sjajan glumac, a Omon, ili Bergala, lepo piše o identifikaciji gledaoca sa onim koji pred njim vrši nekakvu, ma kakvu radnju, a koga vešto igra glumac. Najzad, tu se neminovno divimo glumačkoj igri. To je već Aristotel, divimo se umetnikovom prikazu rasporene mrcine konja koja nam je u životu inače odvratna. Igrani film je opasna stvar, vuče te kao autora da estetizuješ. Zato je dobro da odvratna priča bude izmišljena, a ne istinit događaj. U izmišljanju je poezija. U stvarnosti je nema.
A – I Adorno tvrdi da posle zločina nema umetnosti. U pravu si, Sokrate, to treba da bude dokumentarni film.