Pablov protest

13. 08. 2009. 15:00

Malo selo od 800 stanovnika u Provinciji Kordoba u Argentini. Leto je, divno sunčano jutro. Ulazim u školu sa mojim starijim sinom koji ide u prvi razred. Kasnimo. Nismo jedini. U Argentini mnogo toga stiže kasno. Na primer autobusi. Ili plate.

Danas prvi čas engleskog predajem šestom razredu. Ulazim u učionicu. Galama nakratko prestaje.

“Good morning, teacher!” kažu uglas, ustaju i mole se bogu. Molitva se inače ne praktikuje u državnim argentinskim školama ali je to ovde u selu ostao običaj od ne znam kada. Možda iz onog vremena kada je ceo ovaj kraj od nekoliko hiljada hektara pripadao jednom jedinom veleposedniku. Sada u ovom regionu ne postoji jedan veleposednik već nekoliko većih i manjih izvoznika soje koji žive prilično dobro. A ostali narod živi onako kako može.

Nakon 20 minuta nastave pet mališana kao obično počinju da ometaju čas.

“Učiteljice, kako se kaže “majmun” na engleskom?” pita dečak tamne kose iz prve klupe.

“Monkey”, odgovaram a on se okreće i kae “monkey” svom školskom drugu iz treće klupe. Ovaj se ljuti, ustaje, steže pesnicu i hoće da uzvrati uvredu udarcem. Razdvajam ih. “Dobro, dobro, učiteljice, neću mu ništa”, kaže uvređeni i seda.

“Deco, znate li zašto učite Engleski? To je alat koji vam omogućava da se kasnije branite u životu.” Gledaju me s nevericom. Ni sama ne verujem u svoje reči. Zašto bi učili Engleski kada 99% od njih nikada neće dobiti mogućnost da ode u Veliku Britaniju ili SAD ili Australiju. Korisnije bi bilo da uče Portugalski, za Brazil im barem ne trebaju vize. Zvono oglašava kraj časa.

„Pablo, ostani ovde“, kažem 14-godišnjaku crne kose koji je ponavljao već dva puta. Obično ometa čas, ne radi domaće zadatke, a na pismenim ispitima predaje prazan list.

On ostaje da sedi dok drugi trkom izlaze, malo se postideo, gleda me nesigurno.

“Mogu li porazgovarati sa tvojim roditeljima?” pitam.

"Majka mi nije ovde. Radi u drugoj Provinciji", odgovara on.

“A otac?”

“Ni on nije tu. Ima porodicu sa drugom ženom."

U školskom dvorištu se čuje buka. Bacam pogled kroz prozor. Neka deca su se potukla. Učiteljice im prilaze. Pablo priča da živi sa tetkom.
Pitam ga šta radi u slobodno vreme a on odgovara da nema slobodnog vremena, jer radi u jednoj mesari, svako posle podne do u noć, takođe vikendom za mesečnu platu od 300 pesosa (60 evra).

"Pa ti si još dete!" uzvikujem. “Kako ćeš da učiš kada toliko radiš?” On samo sleže ramenima.

"Šta bi najviše želeo u životu? Koji su tvoji snovi?”

Očekujem da će reći da želi da postane fudbaler kao Maradona ili Mesi, ali me iznenađuje kratkim odgovorom:

“Nemam snove”.

Ustaje i polako izlazi iz učionice. Neću ići na razgovor sa direktorkom. Niti sa njegovom tetkom. Pablo je odlučio da se buni tamo gde njegov protest ima najmanje posledica za životni opstanak. U školi. Nije jedini kome su i snove oduzeli.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, dva miliona dece u Argentini je uključeno u dečji rad. Zar od njih možemo očekivati da rade domaće zadatke i da paze na času?

Pred školom jedan ugojeni izvoznik soje koji je došao po sina stoji pored svog novog džipa crne boje i razgovara sa mesarom.

“Ova vlada hoće sve da nam uzme. Pa ovako se ne može živeti”, kaže izvoznik soje. Žali se na porez. Ne znam koliko dobro ili loše plaća svoje radnike. Jedino znam da u Argentini ima milion i po zemljoradnika zaposlenih na crno, koji rade u najlošijim uslovima. I da bi oni imali više prava da kažu da se tako ne može živeti.