U dogmi su kratke noge
(Илустрација Џоја Ратковић-Гавела)
Povodom dva moja teksta o mogućoj kreativnoj vezi nauke i religije (od 27. juna i 18. jula ove godine) pojavilo se u Kulturnom dodatku pre tri nedelje najpre jedno, a za njim, u pretprošlom broju, još tri reagovanja: „Stvarna vera izazov našoj logici“ Milene Milovanović, „Službenici čovečanstva“ Leonida Zuvića, „Šta bi rekao Galilej?“ Dragana Pavlovića i „Crkva i država na istom kreativnom poslu“ Miroljuba Kojovića.
Sva četiri napisa potvrđuju stav da je kreativan odnos nauke i religije moguć, ali gube iz vida da u tom odnosu religija mora biti takođe izraz individualnog stvaralaštva – slobodna, dakle, od crkvene dogme.
Autor teksta „Šta bi rekao Galilej?“ govori ekskluzivistički u ime „naše ortodoksne crkve“. „Srećom, bar naša ortodoksna crkva uviđa gde su granice ’svetovnog’ i ’duhovnog’ i prepoznaje pogubnost njihovog bezrezervnog prožimanja“, piše on. Tako autor koji „predaje naučni metod na jednom univerzitetu u Nemačkoj“, u stvari, propoveda kao ortodoksni crkveni ideolog _ a u tome nema ni autentične naučne metode, ni autentičnog religioznog iskustva.
Autor teksta „Crkva i država na istom kreativnom poslu“ govori o institucijama države i crkve kao o pogonima kreativne razmene religioznog i naučnog iskustva – što je contradictio in adiecto. Država može omogućiti društveno polje za slobodu stvaralaštva, ali sama ne može biti stvaralački subjekat. Crkva, pak, propisuje neumitne istine i time restriktivno deluje na individualizam religioznog iskustva, tj. na kreativnost u veri.
Vera kao vera u crkvu
Restriktivni crkveni stav, svojim potvrđuje autor teksta kad govori o „sektama“ a pita se da li sekte (njima, u tom pitanju, uz bok stavlja i privatni sektor obrazovanja) doprinose napretku čovečanstva. Njegov odgovor je: „Uglavnom ne, sudeći po kasnijim otkrićima da su pozadine komercijalnost i ljudska gramzivost...“. Autor ovde zaboravlja dve veoma važne stvari. Prvo, hrišćanstvo i samo započinje kao sekta unutar judaizma; drugo, „pozadine“ i u državnom sektoru obrazovanja i u crkvenom životu, ne tako retko, upravo su „komercijalnost i ljudska gramzivost“.
Kad smo već kod gramzivosti i komercijalnosti, navešću ovde jedan svetao primer originalnog promišljanja društvenog života Srpske pravoslavne crkve od strane jednog velikodostojnika te iste crkve. Negde 1985, ’86. ili ’87, navodim po sećanju, u intervjuu u „Glasu Crkve“, vladika Artemije (Radosavljević), tada iguman manastira Crna Reka, na pitanje šta misli o povraćaju imovine koja je od SPC konfiskovana posle Drugog svetskog rata odgovara da je bolje da Crkva ima što manje imovine jer će se tako više baviti duhovnim stvarima, što i jesu njena nasušna potreba i njena uloga. Eto, to je kreativan, originalan, individualan stav koji jedan vladika izriče i nasuprot zvaničnom stavu institucije kojoj pripada, i nasuprot društvenom trendu naglog bogaćenja.
Ovom prilikom podsetiću na još jedan hrabar, autentičan i značajan društveni čin istog vladike, a koji je, takođe, olako i brzo zaboravljen. Godine 1998, zajedno sa protosinđelom Savom Janjićem i bratstvom manastira Visoki Dečani, u jeku snažne policijske represije nad albanskim stanovništvom na Kosovu, vladika Artemije potpisao je peticiju da se represija odmah obustavi. Taj kreativni čin koji u sebi spaja religiozno osećanje bratstva ili naprosto empatiju za patnju drugog sa svešću o univerzalnim ljudskim pravima bio je u opasnoj suprotnosti sa Crkvom i državom, tada na istom pogubnom poslu.
Teološkinja, autorka teksta „Stvarna vera izazov našoj logici“, ex officio, zastupa crkveni kanon. Ona piše: Po rečima dr Radovana Bigovića ’za hrišćane nije suštinsko pitanje: da li veruješ u Boga, nego veruješ li Bogu koji se otkrio, uvremenio i uprostorio, o kome ti govori i svedoči Crkva’“.
Iz navedenog sledi da se hrišćanska vera zasniva na verovanju u svedočenje crkve o otkriću Boga; dakle, vera se zasniva kao vera u instituciju crkve. Bez crkvene dogme, nema vere; verovati, tu znači bez sumnje prihvatiti neproverljivo svedočenje crkve, a ne biti otvoren za ličan religiozni opit.
Tamo gde nema eksperimentisanja, nema ni originalnog iskustva, a to je tačka za koju se pretpostavlja da bi se u njoj mogli ukrstiti naučni metod i religiozno iskustvo. Na drugom mestu, ista autorka, obračunavajući se s jednim iskazom u mom tekstu, zaključuje sledeće: U svetlu pravoslavne teologije nije ispravan stav koji se iznosi u tekstu da Bog, kao simbol beskrajne ljubavi u kojoj ne može biti ni trunke nečeg od ljubavi različitog, ne može nikog poniziti“.
U svetlu pravoslavne teologije, tvrdi ovde teološkinja, Bog može ponižavati. U drugom svetlu iste te teologije postoje, međutim, i kreativna nastojanja koja govore upravo suprotno. U tekstu sa kojim autorka polemiše naveo sam za primer razmišljanje Nikolaja Berđajeva da Bog kao sušta ljubav ne bi mogao da ponižava. Autorka se, u stvari, sa dogmatskog pravoslavnog stanovišta obračunava sa pravoslavno nedogmatskim stavom Berđajeva, koji ja navodim kao hipotetički sud jer, za razliku od Berđajeva, o Bogu govorim kao o hipotetičkom biću.
Na istom putu
Najzad, u ovom razgovoru s jednom teološkinjom, pažnju treba obratiti i na notornu naučnu činjenicu da su žene i muškarci u potpunosti ravnopravna bića, koju SPC trajno ignoriše uskraćivanjem mogućnosti ženama da postanu sveštena lica. Kreativni dijalog nauke i religije u Srbiji bi mogao da počne upravo s te tačke.
Autor članka „Službenici čovečanstva“ vrti se u začaranom krugu tautoloških iskaza čiji krešendo dobija, za jednog komunikologa, izrazito neobičan profetski ton: „Čovek ne može da stvara bez Boga. Nema stvaraoca ni u jednoj oblasti kome moć stvaralaštva nije data od Boga. Tako je bilo, tako će i biti“.
Ovde nam se, kako stvari stoje, obratio sam Bog doduše, onako kako ga shvata onaj kroz čija usta govori. I tu nema mesta ni za koga drugog do za Boga i ni za šta drugo do za komunikaciju s njim. „Religija i nauka su jedno, one su na istom putu“ tvrdi autor. Da podsetimo, ovde je trebalo da bude reči o mogućoj komunikaciji između nauke i religije kao dve sasvim različite sfere duhovnog nastojanja.