Navijač prvog komšije

Pre neki dan su na Evropskom prvenstvu u košarci igrale reprezentacije Hrvatske i Francuske. Hrvatima do te utakmice baš nešto i nije išlo, gubili su i od jačih i od slabijih, kolektiv im je djelovao nekako sumorno i neambiciozno, kao da igrači jedva čekaju da ekipa ispadne iz konkurencije, pa da se raziđu po klubovima i da na neko vrijeme zaborave na domovinu i domovinska očekivanja. A Francuzi ko Francuzi, jaki kao zemlja, sve sami kršni momci „skupljeni po bivšim kolonijama”, pred početak utakmice već je tražio alibi reporter HTV-a, naglašavajući usput i to da je u Francuskoj četristo pedeset hiljada registriranih košarkaša, što je otprilike kao dva Splita ili pola Zagreba. Ali sve to, naravno, nije dovoljan razlog da se prizna da smo slabiji, jer sa stanovišta sportskog reportera naši nikada i ni u čemu ne mogu biti slabiji, pošto će se sigurno dogoditi čudo pa će David nadjačati Golijata. A ako ne bude čuda, onda će se dogoditi istorijska nepravda, krađa i prevara, kojom će se objasniti naš poraz. I tako, otkad je državne samostalnosti i otkad je sport Hrvatima osnovni oblik nacionalnog samopotvrđivanja, postoje samo dva scenarija po kojima završavaju sve utakmice: ili se dogodi čudo, ili istorijska nepravda. Sredine tu nema, niti je može biti.

Televizijski komentator, oprezan kakvim ga je Bog stvorio, odlučio je tipovati na istorijsku nepravdu. Već negdje u drugoj minuti utakmice, kada se igrači još nisu pošteno ni zagrijali, krenuo je pričati o sudijama. Ne, nije on imao nikakvih primjedbi, jer još ništa nisu ni odsudili, ali eto, tek da se zna, utakmicu nam sude Srbin, Poljak i Englez, s tim da je, kao u nekom vicu, Srbin glavni sudija. Od tog trenutka, pa sve do kraja utakmice, reporter će za svaku ličnu grešku, hrvatsku ili francusku, govoriti koji ju je sudija dosudio. Kad bi lopta nekom igraču ispala iz ruke i posve nedužno odskakutala u aut, oko čega se ne raspravljaju ni djeca na školskim utakmicama, on bi za svaki slučaj naglašavao: „Presudio je tako Englez Harison”. A onda kada su po nekoj višoj svemirskoj logici, ili umijećem Tonija Parkera, Hrvati lagano krenuli gubiti, naš se reporter krenuo ljutiti. Na koga? Pa, naravno, na Srbina. Optuživao ga je da se baš nešto drži po strani, pušta Engleza i Poljaka da sude, a on ni da dune u pištaljku nego samo šeta okolo i podržava jednu strašnu nepravdu. Kad god bi Francuz oduzeo Hrvatu loptu, reporter bi se uskukao što Srbin Jovčić u tom trenutku ništa ne radi. Na kraju, Hrvatska je, po drevnome scenariju istorijske nepravde, izgubila i ovu utakmicu, jer je, kako je to lijepo poetski kazao ozlojeđeni HTV-ov Filip Višnjić: „Srbin Jovčić u presudnim trenucima Francuzima dao vjetra u jedra”.

I tako prođe jedna ni po čemu važna utakmica, i to u sportu u kojem Hrvatska nakon mitskih Olimpijskih igara 1992. u Barceloni i osvojenog srebra, nije imala uspjeha, nego je umjesto čuda doživljavala isključivo istorijske nepravde. Naravno, nikome ko bi sa strane gledao utakmicu s Francuzima, ništa ne bi bilo neobično ni problematično. To je zato što svijet koji na nas gleda sa strane baš i ne može shvatiti to duboko hrvatsko uvjerenje kako o narodnoj sudbini vazda odlučuje – kako ga reporter HTV-a lijepo zove – Srbin Jovčić. I naravno, ta je sudbina svaki put zlosretna, porazna, sva nikakva.

Međutim, što je najgore, kada bi čovjek hladne glave i čistih očiju pogledao sve te utakmice u kojima su Srbi sudili Hrvatima ili Hrvati Srbima, vidio bi da su tu, ako je već bivalo nekih nepravdi, po pravilu bivali oštećeni oni drugi. Ili bi Srbin neku mrtvu ili sumnjivu loptu dodijelio Hrvatu da ne ispadne kako je on nekakav nacionalist, miješa politiku i sport, nečasno se na sportskome terenu osvećuje za vjekovne nedaće s komšijama, ili bi tu istu loptu Hrvat dodijelio Srbinu, iz istih i sličnih razloga, strahova i predubjeđenja. Lako ćemo mi što će u svemu tome biti oštećen ili prevaren kakav Moldavac, Litvanac ili Kinez, jer s njima mi nemamo ništa i ne dijelimo zajednički jezik da na njemu razmijenimo uvrede i psovke. Kada god odlučuje famozno slobodno sudijsko uvjerenje, Srbin će dodijeliti loptu Hrvatu, a Hrvat Srbinu, pa čak i ako su još do jučer pucali jedan u drugoga. Pa čak ako su i danas na pozicijama iz kojih bi sutra ponovo pucali jedni na druge. Naime, to jedno s drugim nema veze, jer ljubavi u svakodnevnom životu, sportu i muzici, kod nas nikada nisu imale previše veze s mržnjama u ratu. Logično je, recimo, i to da su likovi koji su u augustu 1995. palili srpska sela po Lici i Dalmaciji obožavali Draganu Mirković. Kao što je logično, iz pozicije hrvatskoga sportskog reportera, i to da je nezamisliva istorijska nepravda u kojoj Hrvatima makar malo ne bi bili krivi Srbi.

Godinama se Evropa čudila onom čvrstom eksjugoslavenskom savezu u glasanjima za Pjesmu Evrovizije. Najprije su se čudili, a onda su počeli bjesniti. Kako se može objasniti činjenica da narodi koji su međusobno ratovali i koji se i danas pozivaju na vjekovne mržnje jednih prema drugima, spremno hvataju stotine hiljada telefonskih slušalica i brojčanika, e da bi glasali jedni za druge i rasturili ostatak svijeta? Svaki od tih ljudi bi mrtvu loptu dosudio prvome komšiji radije nego nekom strancu. Istome onom kojega je već stotinu puta ubio i barem toliko puta od njega bio ubijen.