Za mnoge najbolji meč u istoriji
Kada se pominje istorija sporta, najčešće se misli na „stara, dobra” vremena. Tenis nema razloga za takvu nostalgiju, a hroničari trenutno najsrećnijeg sporta oštre pera, jer Novak Đoković iz dana u dan prekraja istoriju.
O najdužem finalu u istoriji grend-slem turnira, sat dužem od rekorda koji su postavili Ivan Lendl i Mats Vilander u Njujorku, 1988, sada govore mnogi, a među njima i tadašnji pobednik, a sada zvanični komentator Otvorenog prvenstva Australije.
Mats Vilander, vlasnik sedam grend-slem titula, bio je škrt u pohvalama, izjavivši da je bolji bio meč u kojem je Nadal pobedio Federera u pet setova, u finalu Vimbldona, 2009. Da li to znači da je Novakova pobeda na drugom mestu u istoriji grend-slem finala? Svejedno, ovo odricanje zvuči kao suzdržan, ali vrlo jasan kompliment.
Nisu svi srećni kao mi posle nedeljnog finala. Podrška koju je Đoković imao dok se penjao ka vrhu i stvarao novi rivalitet – sa Nadalom – sada dobija prizvuke straha da pravog rivalstva u tenisu više neće ni biti, da šestočasovna pobeda u Melburnu – možda i najveći podvig u istoriji sporta – može da ugrozi popularnost tenisa. Jer, čovek koji u roku od 54 sata može da igra gotovo 11 sati – sedam celih fudbalskih utakmica – i pobedi četvrtog, a zatim i drugog na svetskoj listi, mora da izaziva strah.
Međutim, epitet „najbolji meč u istoriji” ipak je izašao iz boce i teško se vraća. Na pitanje legendarnom Rodu Lejveru da li je ikada u dugoj karijeri video bolji meč, čovek čije ime nosi arena u kojoj je odigran 100. finalni duel u Melburnu, odgovorio je:
„Nikada. Ne tako dug meč, pod pritiskom od početka do kraja. Bila je to zadivljujuća količina divnih udaraca i dugih razmena. Oni su sebe doveli do vrhunca sopstvenih mogućnosti.”
Poslednji australijski velikan Leiton Hjuit, koji je Đokoviću uzeo set ove godine, bio je oduševljen:
„Zapanjujuće, mislim da reči to ne mogu da opišu. Videli smo sve emocije u svakom setu, tokom gotovo šest sati. Gladijatorska borba – zub za zub.”
Komentator ESPN-a nije okolišao, proglasio je nedeljni meč za prvi na listi nezaboravnih, najupečatljivijih finala u eri profesionalizacije grend-slem turnira, od 1968. Naredna tri mesta zauzimaju mečevi na Vimbldonu, u kojima je: Nadal pobedio Federera (2008), Borg Mekinroa (1980), a Ivanišević Raftera (2001). Na peto mesto je postavljena pobeda Agasija nad Medvedevom na Rolan Garosu, 1999.
Gotovo isti redosled daje Bi-Bi-Si, s tim što je na trećem mestu pobeda Lendla nad Mekinroom na Rolan Garosu, 1984, ispred Borgove.
To što je Novak u dva uzastopna grend-slem turnira – u razmaku od pet meseci preživljavanja titanski naporne sezone – uspeo da odigra dva istorijska meča, podvig je druge, trajnije vrste, iz kojeg može samo da se nasluti čemu je još dorastao i šta je sve prerastao. Setimo se, Đokovićevu polufinalnu pobedu u Njujorku, protiv Rodžera Federera, proglasila je organizacija teniskih profesionalaca (ATP) za ubedljivo najveći doživljaj sezone, a druge organizacije su isti meč nominovale za događaj 2011. u celokupnom svetskom sportu. Poslednja pobeda nad Nadalom pokazala je da Novak može i više od onog što je u septembru delovalo kao vrhunac.
I dok se vreme i istoričari budu usaglašavali oko konačnog mesta finala Melburna u teniskoj istoriji, Novak Đoković može da se odmara i sprema za gala predstavu u Londonu, 6. februara, na kojoj će nekadašnji vrhunski sportisti izabrati atletu 2011. Ako je do Melburna i bilo dilema da li u tajno glasanje mogu da se upletu razlozi zbog kojih srpski teniser ne bi bio izabran, više ih nema. Posle pečata na svoju novu ulogu u tenisu, stavljenog pobedom nad Nadalom ove nedelje, ništa više ne bi smelo da ospori činjenicu da je Novak Đoković najmoćniji sportista planete.
M. Kovačević
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


