Nikola, najveći pre Dražena

Nikola Plećaš moj je novozagrebački komšija. Kada se sretnemo, a to je obično u kafiću, na pijaci u Utrinama, razgovaramo o vremenu, politici ili knjigama, ali o košarci – nikad. Ne znam šta bih ga o košarci pitao, njemu se, očito je, o toj temi ne priča. Što je, valjda, i logično, jer je Nikola, s još jedanaestoricom drugova, bio svjetski prvak u košarci.

U Ljubljani 1970, kada su nadmašili Sovjete i Amerikance, on je imao dvadeset dvije godine, i pred njim je bila velika karijera. Šest godina kasnije, kada je njegova generacija bila na vrhuncu, bio je u sastavu reprezentacije za Olimpijske igre u Montrealu. Nije otišao zbog jedne bizarne afere: snimio je televizijsku reklamu za „Frank” čajeve, što su onda neki protumačili kao kršenje Olimpijske povelje i načela amaterskog sporta. Umjesto Nikole Plećaša u Kanadu je putovao Blagoja Georgijevski. I tako je, bez velikog finala, završila njegova reprezentativna karijera.

U Lokomotivi, koja će se pred kraj Plećaševe karijere preimenovati u Cibonu, navijači su ga častili nadimkom Sveti Nikola. Mirne duše se može reći kako je, sve do pojave Dražena Petrovića, bio najveći košarkaš u istoriji kluba. Devedesetih, Plećaš se pokušavao baviti trenerskim poslom, ali nije mu išlo.

U bivšem klubu nisu htjeli da čuju za njega. Jednima se nije sviđalo njegovo ime i prezime, a drugi (ili su to bili ti isti) nisu mogli podnijeti to što je Nikola, za razliku od njih, bio svjetski prvak. Kako god bilo, u zemlji punoj mitova i legendi, Plećaševa je legenda pala u zaborav. Trenirao je neke ženske klubove, da bi se dvijehiljaditih, u vrijeme kada je nacionalizam već pomalo izašao iz mode, zaposlio u gradskoj upravi, kao nekakav savjetnik za sport.

Nikoli Plećašu su šezdeset četiri godine, stižu penzionerska vremena, a u Hrvatskoj sportisti nemaju pravo na povlaštene penzije. A zašto bi takvo pravo i imali, ako su u posljednjih tridesetak godina nabijali loptu po bogatim evropskim i američkim klubovima? Ali Nikola je čovjek iz onih vremena kada nisi mogao na olimpijadu ako si snimio televizijsku reklamu za čaj, a pri tom je i svjetski prvak i najveći košarkaš kojeg je Zagreb prije Dražena imao.

Nedavno je, gledao sam to na televiziji, Nikola Plećaš bio u Srbiji, kao gost na revijalnoj utakmici kakve, po ugledu na Amerikance, organizuju svi naši košarkaški savezi. Ni toga u njegovo vrijeme nije bilo. Nakon utakmice je bilo i nekakvo slavlje, na kojem se pojavio predsjednik Boris Tadić. O tom je slavlju Nikola pričao u intervjuu za ,,Jutarnji list”. Kaže da je rekao Tadiću kako bi se najradije preselio u Srbiju, jer u Srbiji sportske legende imaju pravo na povlaštenu penziju, a da mu je ovaj rekao: ,,Šta čekaš, dođi!” Nikolu je strah šta bi se u tom slučaju događalo njegovoj porodici u Zagrebu. Ne bi ništa. Vremena su se ipak promijenila.

Drukčiji je problem na stvari, i to moj novozagrebački susjed i drug zna, ali pretpostavljam da mu je teško o tome da govori, a ko zna ima li onih koji bi ga danas htjeli slušati i razumjeti. Kako da Sveti Nikola iz Zagreba zbog penzije preseli u Beograd, ako je svetost mirne i precizne ruke zaslužio u Zagrebu? Nije tu riječ ni o kakvom problemu iz oblasti radnoga prava, a nije problem ni u nacionalnim pripadnostima. Problem je u sjećanjima. Ko se u Beogradu sjeća kakav je i koliki košarkaš bio Nikola Plećaš? Da, sjećaju se neki već prilično vremešni navijači protivničkih klubova, ali to nije to. Koliko god moj stariji drug Nikola ne voli po kafanama pričati o košarci, njemu je stalo da bude dio kolektivne memorije. Pa čovjek je, ipak, bio najveći. A i da nije, dobro je biti dobar u nečijim sjećanjima.

Na kraju, sve je izglednije da će i Hrvatska donijeti zakon o sportskim penzijama, naravno ne zbog ljudi kakav je Plećaš, nego zbog onih koji su takve penzije više zaslužili dobro tempiranim patriotizmom nego time što su u nečemu bili prvaci, tako se ni on neće seliti iz Novog Zagreba. Ali htio sam o nečemu drugom, htio sam o vremenu kada su navijači bili eksperti, pa su znali sve i o igri i o igračima. Za njih je vrijedilo igrati.