Subota, 13.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

O holokaustu i posledicama

O holokaustu i posledicama
И он је у рату мењао идентитет: писац Филип Давид (Фото Л. Адровић)

Poznati pisac Filip David je koscenarista novog filma Gorana Paskaljevića „Kad svane dan”, našeg kandidata za Oskara za strani film. Posle pretpremijere,  održane u Kragujevcu, za njega su najveći kompliment bile reči: „Ovo je film koji govori o nasilju, a u njemu nasilja uopšte nema. Pretežno dramskim sredstvima ispričana je tragična sudbina glavnog junaka, u koju kao da su se slile i hiljade drugih, istih ili sličnih, a neke su iz samog piščevog porodičnog kruga. Na takvom iskustvu slagan je ovaj istorijski ’mozaik’ o holokaustu i posledicama.”

Taj filmski junak stari je profesor muzike koji u svom poznom dobu otkriva da ljudi za koje je dugo mislio da su mu roditelji to nisu bili i da su njegovi pravi roditelji, Jevreji, početkom rata bili žrtve nemačkog logora s one strane Save – na Starom sajmištu. U jednoj kutiji tamo zakopanoj, i posle mnogo godina slučajno nađenoj, bila je sačuvana istina o stradanju jedne porodice. Pošto je otac takođe bio muzičar, u toj maloj „ostavštini” bila je i jedna njegova nedovršena kompozicija. Shvativši da gotovo nema onih koji bi mu mogli pomoći u daljem traganju za sopstvenim identitetom, profesoru-sinu postaje opsesivna želja da sam završi tu kompoziciju i da ona jednom bude izvedena na tom tužnom mestu, ali u ambijentu drugačijem od sadašnjeg. U memorijalnom centru o kome neki sanjaju, a drugi samo pričaju.

– Ako bude postojala ta kompozicija to znači da ima traga da je postojala i ta porodica – kaže Filip David. – Mislim da bi se gotovo isto moglo reći i za mesto stradanja te porodice, koje je neadekvatno obeleženo i, manje-više, prepušteno zaboravu. Skoro kao da ga nije ni bilo. A te oštre beogradske zime 1941–1942, kada su se i reke zaledile, neki su od hladnoće i gladi umirali u samom logoru zvanom Juden lager Zemlin, dok su drugi umoreni gasom u kamionima-dušegupkama, koji su bili generalna proba za ono što će se dešavati u Aušvicu. Za samo tri meseca tu je likvidirano oko šest i po hiljada Jevreja – žena, dece i staraca – i nekoliko stotina Roma. A kasnije su tu dovodili zatvorenike i prosleđivali ih u razne logore Evrope.

Filmska priča ima duboke osnove u stvarnim događajima onih koji su preživeli holokaust. Pisac kaže da je i jedna njegova sestra takođe bila spasena zahvaljujući hrabrosti, dobroti i plemenitosti ljudi spremnih da žrtvuju i svoj život spasavajući nečije dete. Neki Jevreji, videvši šta im se sprema, molili su svoje prijatelje, a ponekad i nepoznate ljude, da im ostave na čuvanje svoju decu. Mnogi ih više nikad nisu videli. U tim slučajevima, kad se rat završio, ti novi roditelji često nisu deci ni rekli istinu o njihovom poreklu, strahujući da će to tragično saznanje za njih biti prebolno.

Filip David nam je ispričao i „svoju” ratnu priču:

– Većina moje porodice završila je na streljanju u Kragujevcu, na Starom sajmištu, u Jasenovcu... Moj otac se pridružio partizanima, a majku i mene sakrio je u jednoj kući u sremskom selu Manđelos. I takav sasvim mali, ja sam bio naučen da kažem da se zovem Fića Kalinić i da je moj tata taj naš domaćin, čuvar stoke na kraju sela. I danas sam fasciniran činjenicom da su u selu znali ko smo i da nas niko nije potkazao. Skoro je neverovatno kako smo uopšte ostali živi. Ratne drame ovakvih porodica imale su i onaj strašni epilog: morali su se suočiti sa istinom da mnogih njima bliskih više nema. Kada je moja majka, pred kraj rata, saznala da su gotovo svi iz njene velike porodice likvidirani u Kragujevcu, ona je bukvalno izgubila moć govora i tri meseca bila u takvom stanju.

„Kad svane dan” je jedna jednostavno ispričana priča o teškim ljudskim dramama, priča sa emocijom... I sa suzama u publici, na kraju. Za neke veće filmske „operacije” sredstava se nije imalo. Projekat je, inače, pomoglo Ministarstvo kulture i kompanija „Cepter”, ali ne, kaže David, i neki za koje su bili sigurni da će ih pomoći. Film realizovan u saradnji sa francuskim i hrvatskim producentom svoju zvaničnu premijeru imaće na festivalu u Torontu, u glavnoj sekciji, rezervisanoj za najveće reditelje, već je pozvan i na festivale u Valjadolidu i Njujorku, a svanuće i dan kada će deliti Oskare... Ko zna šta on nosi?

----------------------------------------------

Knjiga jedne generacije

Kao što je junak filma „Kad svane dan” postavio sebi zadatak da privede kraju očevu nedovršenu kompoziciju, tako je i Filip David, slično njemu, naložio sebi da mora dovršiti knjigu na kojoj dugo radi. Ona bi spojila davno ratno i ovo današnje vreme, sa svim svojim istinama. Pisac kaže da je zahtev dosta komplikovan i da već nekoliko godina traga za „čvrstom” konstrukcijom tog književnog mosta između dva vremena u čijem je središtu tema holokausta. Za njega je to i knjiga njegove generacije, rođenih uoči rata. Na neki način i testamentarna.

 –Preambiciozno možda – klima glavom pisac. – Sve je manje ljudi koji su svedoci nekih dešavanja i nema se previše vremena za takvu knjigu. Slična situacija kao u filmu.

----------------------------------------------

Nekad smo išli stopama Bi-Bi-Sija

Četvrt veka Filip David radio je u TV Beograd i dosta godina bio urednik Dramskog programa, u kome su proizvedene stotine drama (i filmova). Jedan od tih mnogih naslova je „Legenda o lapotu” (1972), kratki film, prvenac mladog reditelja, praškog đaka, Gorana Paskaljevića. Od tada traje duga i plodna saradnja dvojice umetnika. U značajnom broju dela u Paskaljevićevoj filmografiji („Zemaljski dani teku”, „Poseban tretman”, „Suton”, „Bure baruta”, „San zimske noći”...) postoji i ime Davidovo, kao scenariste, saradnika na scenariju, dramaturga ili urednika.

One bogate dramske produkcije u televiziji već dugo nema. Umesto drama pisani su i oni poznati otkazi devedesetih – Filipu Davidu među prvima. Danas samo gledalac, on o programu svoje bivše kuće kaže:

– Nekad je ta kuća išla stopama Bi-Bi-Sija, držala visok kulturni nivo programa i edukovala široki auditorijum. Ona je danas promenila svoje lice, a to nije smela. Trka sa komercijalnim stanicama i rejting postali su joj najvažniji.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.