Petak, 17.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Poznanstvo s junakom „Srpske trilogije”

Poznanstvo s junakom „Srpske trilogije”

U novembru i decembru 2018. godine u „Politici” je objavljivan feljton istoričara dr Bjelajca o stvarnim junacima „Srpske trilogije” Stevana Jakovljevića. Sa izvesnim zakašnjenjem, zbog bolesti, želim da iznesem svoje sećanje na jednu od ličnosti iz trilogije.

Godine 1961. kao mlad veterinar, iz Maribora sam premešten u carinarnicu Kotoriba, u Međumurju, na mađarskoj granici. Tu sam upoznao graničnog veterinara pukovnika dr Svetu Valenta, koji mi je rekao: „Kada sam čuo da dolazi novi upravnik, koji se preziva na ić, znao sam da je Srbijanac, ali sam zamišljao da će doći neko sa bradom do pojasa, ko će mi praviti društvo.” Odveo me na ručak u kafanu u kojoj je i sam obedovao. Tako je počelo naše druženje. Jednom za vreme šetnje, pitao me da li sam čitao „Srpsku trilogiju”. Kada sam rekao da sam je čitao davno, kao đak, ispričao je da je kao komandir pozadinske službe prisustvovao događaju koji je Jakovljević opisao u glavi „Ptičice nebeske”.

Sa dr Svetom sam se družio svakodnevno, do njegovog odlaska u penziju. Ispričao mi je ceo svoj život. Bio je učesnik oba balkanska rata, Prvog svetskog rata, doživeo albansku golgotu, a Drugi svetski rat ga je zatekao u ministarstvu, kao načelnika veterinarske službe, u činu pukovnika. Jedno vreme je bio u nemačkom zarobljeništvu. Bio je veoma obrazovan i kulturan čovek. Nije mu priznata diploma veterinarskog fakulteta koji je završio u Švajcarskoj. Bio je prvi fakultetski obrazovani veterinar u Srbiji. Zahvaljujući njegovim interesantnim i duhovitim pričama, učinio je da mi služba, inače monotona služba u Kotoribi, brže i lakše prođe. Ubrzo po njegovom penzionisanju, premešten sam u Niš. Često smo razgovarali telefonom, a nekoliko puta smo se videli u Beogradu. Kada mi je u poslednjem razgovoru rekao: „Život mi se ne mili, oslepeo sam. Zastava je pala, ne na pola koplja, već potpuno!” posle toga više nisam imao snage da ga zovem.

Dr Sveta je pripadao sjajnoj generaciji Srba, kakva će se teško pojaviti u budućnosti. Bio je pravi iskreni prijatelj. Čak i kada smo se poslednji put čuli, iako očajan zbog svog zdravlja, nije propustio da me pita kako sam ja, kako su mi roditelji na selu, kako je brat u Sovjetskom Savezu! Malo je takvih ljudi i ne zaboravljaju se lako.

Bora Stevanović,

Novi Beograd

Komentari5
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Milan Baltic
Hvala kolegi Stevanovicu na tekstu koji nam omogucava da blize upoznamo ljude koji se pamte po svom ogromnom doprinosu u veterinarskoj medicini Srbije. Bio je jedan od prvih izabranih redovnih profesera Veterinarskog fakulteta u Beogradu (izabran 1936. kada je osnovan fakultet). Trebao je da predaje Hirurgiju, ali je iz principijealnih razloga zahvalio na izboru. Za novoosnovani fakultet to je bila velika steta ali govori o velicini dr Valenete kao coveka. Dr Valenta zasluzuje da se o njemu pise jer je deo nase slavne proslosti iz proslog veka.
Miroslav Valenta
Najtoplije se zahvaljujem autoru clanka, G-dinu B. Stevanovicu na iskazanom postovanju i uspomeni na mog dedu Valenta Dr Svetislava koji mi je predstavljao uzor u svemu i koji me je svojim zivotom ucio da se ne sme nikad odstupiti od osnovnih zivotnih nacela i da tu kompromisa ne moze biti. Komentari idu u prilog ovom tekstu i navedenim vrednostima.
Александар
Лепа прича о неким људима и о времену које више нема! Драго ми је да се неко сетио таквих људи. У ери мобилних телефона, нестадоше људи! Посебно они који седе једни поред других у кафићима.
Dusan T
Postovani Boro, Srbija je bila puna Dr Sveta, sa skolom i bez skole. Postenog, skromnog, rodoljubivog sveta, sve do krecnjacke okupacije. Onda su razbucani, pobijeni, oterani u Kotribe, naterani da se klanjaju laznom bogu. I danas nas takvi jasu, a mi ne umemo da ih se otresemo, deportujemo odakle su dosli. Neki tvrde da je njih danas u Srbiji 60%. Ne bi me iznenadilo da je zaista tako, jer jedino to moze da objasni lopovsku i prevarantsku drzavu, u kojoj oni, pa opet oni uvek isplivaju na povrsinu. Zbog pameti. nije
Sinisa Stojcic
Lepo ste rekli: " Malo je takvih ", dodajem, danas nema takvih.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.