Sreda, 24.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Ni­je za­bo­rav

Ni­je za­bo­rav
(Драган Стојановић)

Či­ta­lac „Po­li­ti­ke” Jo­van Ru­ka­vi­na iz Šap­ca pod­se­tio je 12. fe­bru­a­ra u ru­bri­ci „Me­đu na­ma” da će se „usko­ro na­vr­ši­ti tri pu­ne de­ce­ni­je ka­ko se ni­je po­ja­vi­la no­va knji­ga Vla­di­mi­ra De­di­je­ra”, ko­ji „ni­je do­če­kao ob­ja­vlji­va­nje” svo­je knji­ge „Ve­li­ki bun­tov­nik Mi­lo­van Đi­las”. 

Ne­sum­nji­vo do da­nas naj­bo­lja ob­ja­vlje­na stu­di­ja o Mi­lo­va­nu Đi­la­su, ta knji­ga se po­ja­vi­la u zi­mu 1991, ne­ko­li­ko me­se­ci po­sle De­di­je­ro­ve smr­ti. Umro je 30. no­vem­bra 1990. u Sje­di­nje­nim Ame­rič­kim Dr­ža­va­ma, gde je sa su­pru­gom Ve­rom ot­pu­to­vao sre­di­nom ok­to­bra 1990. zbog ope­ra­ci­je oči­ju i pri­pre­ma za­se­da­nja Ra­se­lo­vog su­da o Kon­cen­tra­ci­o­nom lo­go­ru Ja­se­no­vac. 

„Vo­leo bih”, na­pi­sao je Ru­ka­vi­na, „da oni ko­ji su u po­se­du nje­go­vih pa­pi­ra, iz­ne­su na sve­tlo da­na vi­še­de­ce­nij­sko is­tra­ži­va­nje i sa­ku­plja­nje dra­go­ce­ne gra­đe! Ta­ko će obo­ga­ti­ti na­ša (sa)zna­nja...” 

Po­sled­nja knji­ga na ko­ju je Vla­di­mir De­di­jer sta­vio svoj pot­pis ima na­slov „Ni­či­ja sve­ća ne go­ri ve­či­to”. Za­vr­šne stra­ni­ce tog obim­nog ru­ko­pi­sa (oko 1.300 stra­ni­ca), uob­li­či­li smo dva-tri da­na pre nje­go­vog po­la­ska u SAD, ka­da mi je u be­o­grad­skom sta­nu u Ko­pi­ta­re­voj gra­di­ni iz­dik­ti­rao tekst pred­go­vo­ra i po­go­vo­ra za tu knji­gu, in­si­sti­ra­ju­ći da bu­de na­še za­jed­nič­ko de­lo. 

U mar­tu 1990. za­po­slio sam se u „Po­li­ti­ci”, ali smo od kra­ja ja­nu­a­ra De­di­jer i ja u Lju­blja­ni za­po­če­li raz­go­vor za „Po­li­ti­ku” o „Če­tvr­tom to­mu no­vih pri­lo­ga za bi­o­gra­fi­ju Jo­si­pa Bro­za Ti­ta”. 

Iz­no­še­njem ovih de­ta­lja is­pra­vljam oma­šku ko­ju je na­či­nio g. Jo­van Ru­ka­vi­na. Na­i­me, ja sam ra­dio taj „vr­lo in­te­re­san­tan felj­ton” ko­ji je ob­ja­vlji­van to­kom sko­ro dva me­se­ca u „Po­li­ti­ci” u pro­le­će 1990, a ne moj brat Lju­bo­mir, ko­ji je sa De­di­je­rom sa­ra­đi­vao na dru­gim broj­nim pro­jek­ti­ma. 

Po­me­nu­ti felj­ton iza­zvao je ve­li­ku pa­žnju jav­no­sti (ne sa­mo do­ma­će). Ti­raž „Po­li­ti­ke” br­zo je po­ras­tao za ne­kih pe­de­se­tak hi­lja­da pri­me­ra­ka. Ti po­da­ci ima­li su sta­tus „po­slov­ne taj­ne”, ali je De­di­jer o nji­ma imao pre­ci­zna sa­zna­nja. 

Po za­vr­šet­ku felj­to­na „Po­li­ti­ka” je tre­ba­lo da ob­ja­vi i knji­gu, do­pu­nje­nu ne­kim do­ku­men­ti­ma i pro­bra­nim re­a­go­va­nji­ma (bi­lo ih je vi­še od 2.000), po­što su raz­go­vor s De­di­je­rom či­ta­o­ci pri­hva­ti­li s odu­še­vlje­njem. Ali taj felj­ton je isto­vre­me­no iza­zvao i ve­li­ki bes dr­žav­no-par­tij­skog esta­bli­šmen­ta, po­go­to­vo pri­pad­ni­ka sta­ri­je, rat­ne ge­ne­ra­ci­je, či­ji su pred­stav­ni­ci još ima­li sna­žan upliv u vla­sti (ge­ne­ral Ni­ko­la Lju­bi­čić). Felj­ton je na­i­šao na odi­jum i me­đu pred­stav­ni­ci­ma na­uč­nog esta­bli­šmen­ta (SA­NU, De­jan Me­da­ko­vić). Pri­ti­snut zah­te­vi­ma iz tih kru­go­va mo­ći, ta­da­šnji di­rek­tor i glav­ni i od­go­vor­ni ured­nik „Po­li­ti­ke” Ži­vo­rad Mi­no­vić na­pra­sno je od­lu­čio da ne­ma ni­šta od štam­pa­nja po­me­nu­te knji­ge. 

Za­to je De­di­jer u ju­nu 1990. go­di­ne pre­lo­mio – po­če­li smo da uob­li­ča­va­mo ru­ko­pis „Ni­či­ja sve­ća ne go­ri ve­či­to”, či­ji je pr­vi, rad­ni na­slov bio „Ko kon­tro­li­še kon­tro­lo­re”. 

Od sre­di­ne ju­na, u že­sto­kom rad­nom tem­pu, knji­gu smo za­vr­ši­li do po­čet­ka ok­to­bra 1990, ka­da je De­di­jer ot­pu­to­vao u SAD, gde je pre­mi­nuo, a ru­ko­pis je ostao kod me­ne. 

U pro­te­klih 28 go­di­na, od ka­ko je to de­lo za­vr­še­no, upr­kos to­me što sam ne znam ko­li­ko pu­ta po­ku­šao da De­di­je­ro­va i mo­ja knji­ga „Ni­či­ja sve­ća ne go­ri ve­či­to” ugle­da sve­tlo da­na, u to­me ni­sam us­peo. 

Slo­bo­dan Klja­kić, 
ured­nik „Felj­to­na”

Komentari6
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Andreja Analiticar Belosvetski
Nije zaborav - ljeno ali da se ipak ne zaboravi: Svi oni koji insistiraju na rusku cirilici u nasem pismu, da ne zaborave da u Srbiji zivi vise od 50% stanovnistva koje koristi samo laticno pismo, pa ce ostati bez svojega pisma jer polovina su oni kojima je maternji jezik Keltskih Romana - Vlasi. Znate, i oni su Srbi.
Саша Микић
По попису из 2011. године Влаха има 35330. Је ли то половина становништва? Што се тиче ћирилице она је више српско писмо него руско. Старословенски језик је кодофикован на основу јужнословенских говора још у 9-ом веку. Први запис на старословенском је ''Маријино јеванђеље'' из 11-ог века и писано је на глагољици, а из истог века је и ''Темнићки запис'' писан на ћирилици. Из старословенског кодификована је српскословенска редакција, која је била у употреби све до пропасти српске државе. Они који су пребегли на територију Аустрије нису више имали додира са том редакцијом, па су били принуђени да пређу на рускословенску редакцију из простог разлога, јер су им биле доступне књиге само на тој редакцији. Та редакција је остала и до данас у употреби у црквеним пословима под називом црквенословенски језик. Није наодмет мало проучити историју свог матерњег српског језика (ако вам је то матерњи језик), па онда тврдити нешто што нема везе са истином.
MP 1
Kljakicu finansirajte sami stampanje knjige, ili potrazite izdavaca koji ce pristati na taj rizik da stampa knjigu. Kad mogu neke Isidore Bjelice i neki slucajni pisci da stampaju, sto ne bi i Vi. Samo ne znam sta je to DJilas epohalno uradio..sem sto je maltretirao NEistomisljenike u rodnoj CG..zaista NE znam kakav je kljucni doprinos ostavio drzavi i onom delu naroda koji je uvazavao i koji mu nisu bili politicki protivnici.
Mirno more, bez talasa
Cega nema nikada se nije ni desilo.
Nebojša Joveljić
Vladimir Dedijer je moj omiljeni revolucionar i istoričar. Zaista je neshvatljiv takav odnos prema posljednjem dijelu čovjeka na kojeg bi svi trebali biti ponosni. Sama činjenica da je bio vrlo blizak prijatelj sa Bertrandom Raselom i Žan Pol Sartrom dovoljno govori o kakvom jedinstvenom i neponovljivom gigantu se radilo. Nevjerovatno koliko malo informacija o njemu se može naći na internetu, i zašto se niko ne bavi ozbiljnim istraživanjem njegove zaostavštine u Americi, gdje, vele, već godinama leže prepuni sanduci njegove dokumentacije i rukopisa. Velika sramota, i to ne samo za Srbe!
Decak
Hvala g Kljakicu za ove dragocane informacije. Sa uzivanjem sam citao dela Djilasa i Dedijera - aktera i svedoka istorijskih dogadjaja na Balkanu. Nadam se da ce i "Nicija sveca ne gori vecito" biti stampana.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.