Ponedeljak, 29.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Srbija, NATO i EU

Srbija, NATO i EU
(Новица Коцић)

Srbija se od 5. oktobra 2000. g. suočava sa tri fundamentalna problema: 1) kako sačuvati Kosmet u sastavu Srbije, 2) ući ili ne ući u NATO i EU, 3) ući samo u EU ali ne i u NATO. Iz istorijata proširenja NATO i EU od 1999. do danas jasno je da bez prethodnog ulaska u NATO nema ni konačnog ulaska u EU. Što se tiče Srbije, jasno je takođe da su navedena tri problema direktno povezana, odnosno da se moraju rešavati u „paketu” po sistemu „uzmi ili ostavi” i na osnovu diplomatskog diktata Zapada, tj. trougla Vašington-Brisel-Berlin.

Drugim rečima, bez ustupanja Kosova nema ni ulaska u NATO, a bez ulaska u NATO nema ni ulaska u EU. Međutim, u vezi sa eventualnim ulaskom u NATO (kao i u EU) Srbija je u znatno drugačijem položaju u odnosu na sve druge države bivše tzv. Istočne Evrope iz doba hladnog rata: Srbija mora da se odrekne 15 odsto svoje državne teritorije, a ulaskom u NATO (da bi ušla u EU) da i de fakto prizna da je agresija ove organizacije iz 1999. na SRJ bila legitimna i moralno opravdana.

U sadašnjem trenutku, kada Srbiju politički podržavaju dve stalne članice Saveta bezbednosti UN, Rusija i Kina, i kada u Moskvi i Pekingu nailazi na potpuno razumevanje za svoje stavove, Srbija bi ulaskom u NATO, čiji su interesi u direktnoj suprotnosti sa ruskim i kineskim, rizikovala da izgubi podršku koju ima u Savetu bezbednosti UN.

Može se postaviti i suštinsko pitanje: Da li je u principu ulazak u NATO neophodan i za ulazak u EU i obrnuto?

Kao prvo, treba praviti razliku između EU i NATO. Ma koliko istorije nastanka NATO-a i EU bile međusobno povezane, današnje veze NATO-a i EU potpuno su drugačije. U poslednjih petnaestak godina EU sve manje odgovara dovođenje u vezu ove dve organizacije. U Briselu je formirana Evropska odbrambena agencija, a u toku je proces struktuiranja združenih evropskih vojnih snaga (Eufor) i združenih evropskih policijskih snaga za brzu intervenciju (Evro-žandarmerija). Dva su razloga za ovakvu akciju EU. Prvi, da evropske države u procesu donošenja odluka sve manje mogu da učestvuju ravnopravno, odnosno onako kako je to definisano osnivačkim aktima NATO-a. Dominantnu ulogu u donošenju odluka još imaju SAD. Činjenica je da se jedan broj članica NATO-a protivio vojnoj intervenciji protiv Srbije i Crne Gore 1999. godine (npr. Grčka), mnogo veći broj njih nije se složio sa intervencijom u Avganistanu, a još veći sa vojnom intervencijom u Iraku.

Kada je formiran NATO, bilo je potpuno jasno strateško opredeljenje tadašnjih članica za formiranje vojnog saveza koji će biti protivteža istočnom bloku. Međutim, postavlja se pitanje koliko su danas strateški interesi SAD i EU podudarni. Istovremeno, treba se podsetiti da SAD učestvuju u donošenju odluka u okviru NATO-a sa 90 odsto, a da uplaćuju svega 25 procenata u budžet ove zajedničke vojno-političke organizacije. Drugi razlog za zabrinutost zvaničnog Brisela jeste pitanje položaja evropskih proizvođača oružja i vojne opreme. Dok je tržište SAD zatvoreno za sve evropske proizvođače, dotle su evropske države često uslovljene da moraju da kupuju oružje i vojnu opremu američkih proizvođača. Još početkom devedesetih Zbignjev Bžežinski je pisao kako „uvlačenje bivših komunističkih država u NATO znači i uspešnu borbu protiv jake evropske konkurencije”.

Drugo, kada se govori o razlici između EU i NATO-a, treba reći i da nisu sve države članice EU istovremeno i članice NATO-a. Austrija, Kipar, Finska, Irska, Malta i Švedska, članice su EU, ali ne i NATO-a. Dakle, nije zanemarljiv broj država koje su članice EU, a nisu članice NATO-a. Zato Srbija, koja želi da bude članica EU, ali ne želi u NATO, ne traži time nikakav ekskluzivan ustupak od strane EU, već se poziva na već postojeće primere. Ipak, članstvo Srbije u EU zavisiće prevashodno od rešenja problema statusa Kosmeta, a tu je EU nemilosrdna kad je reč o srpskim nacionalnim interesima i pravdi. Stoga se u suštini postavlja i najbitnije pitanje: Da li je uopšte u nacionalnom interesu da Srbija postane članica EU? Preko NATO-a ili ne, nije ni bitno.

Istoričar i politikolog
Vilnjus, Litvanija

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista

Komentari2
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Milovan Peric
Srbija treba da bira saveznike koji mogu zaštiti njene interese i granice. Zbog pogrešne politike i pogrešnih saveznika Srbija je izgubila Kosovo i ne može da ga vrati ali može da sačuva svoje druge interese svojim jasnim opredeljenjem za članstvom u NATOu… DA je Srbija ranije bila u NATOu sve bi bilo drugačije.. Međutim, treba gledati budućnost a ne prošlost! Ulaskom u NATO Srbija postaje dosadna ali stabilna i najjača zemlja u regionu.
Krasmenko Kulas
Srpski nacionalni interes je da kao drzava i narod nikad ne prihvatimo NATO okupaciju Kosova i Metohije, da se primirimo i strpljivo cekamo pogodan istorijsko-politicki trenutak. U medjuvremenu ne bi bilo zgoreg da vrjedno radimo na jacanju nase privrede, industrije, armije i najvaznije na slozi i jedinstvu srpskog nacionalnog korpusa, kako sa obje strane Drine, tako i u dijaspori. Americka imperijalno ludilo ce pre ili kasnije isplivati na povrsinu i oni ce uskoro krenuti u novi osvajacki konkvest. Sa mjeseca je vidljivo da su se mnogo raskoracili, jednom nogom su u srednjem Istoku, drugom nogom su u juzno-kineskom moru. Pitanje je, sta im je prioritet !? Iran ili Kina. Obje zemlje su pretvrdi orasi, na kojima ce imperija finalno polomiti zube. Kad im podju ispadati krvavi, polomljeni zubi, onda nam se otvara prostor da povratimo nazad milom ili silom, ono sto nam je silom oteto i usput pokusamo pacifizovati Albance. E onda mozemo pricati o ulasku u Evropsku Uniju.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.