Kako Nemačka uređuje Balkan
Sve što, diplomatskom ofanzivom u ime EU, sada preduzima Nemačka za sređivanje situacije na Balkanu, uz solidarnost slabije Francuske, podseća na interese Austrougarske i tadašnje Nemačke. Na planu svođenja Srbije na mali „pašaluk” na rubu Turske imperije, koju su podržavali u zajedničkoj podeli Balkana.
Na tajnom sastanku ministra spoljnih poslova Austrougarske grofa Gluhovskog sa ministrom finansija budućim anektorom Bosne Benjaminom fon Kalajem, bivšim ministrom finansija baronom fon Cvidinekom, šefom odseka u MIP-u fon Horovicom i konzulom baronom Šmukerom, u bečkom dvorcu Šenbrun 17. novembra 1896. godine, usvojen je plan za sprovođenje poverljive operacije „Početak jedne energične austrougarske intervencije u Albaniji”. Konstatovano je da je, pošto se bliži kraj Osmanskog carstva i njegovo rasparčavanje, ključni interes Austrougarske da pod njenom kontrolom ostane tzv. albanski prostor. To znači da se onemogući Rusiji da, preko Bugarske, Srbije ili Crne Gore, ima bilo kakav uticaj u ovom delu Balkanskog poluostrva. Zato treba, tajnim akcijama i potkupljivanjem albanskih vođa, pojedinaca i plemena, formirati nezavisnu albansku kneževinu pod austrijskim protektoratom.
U tajnom Memorandumu o Albaniji definisane su i granice te veštačke tvorevine: na severu – Crna Gora i Srbija, na zapadu – Jadransko more, na jugu – Pervez, Janjina, Đirokastra i Kastorija, na istoku – Kastorija, Monastir (danas Bitolj), Ohrid, Vranje, Priština i Novi Pazar. Time je utvrđen plan o velikoj Albaniji, koji današnji Albanci još neprekidno sanjaju. U Austriji je tada teza o latentnom stvaranju „Velike Srbije” poslužila kao razlog za borbu protiv nacionalnih pokreta Slovena i protiv srpske i jugoslovenske države krajem 19. i početkom 20. veka.
Dakle, teritoriju koja je dotle pripadala Srbiji i Kneževini Crnoj Gori i koja je obuhvatala Kosovo i Metohiju, ali i Staru Srbiju do Soluna (buduću Makedoniju), a zapadnim delom Grčkoj, trebalo je tajnim subverzivnim akcijama i međunarodnom diplomatskom ofanzivom oduzeti i poveriti rasutim i nejedinstvenim albanskim tradicionalnim familijskim zajednicama stvaranjem nove kneževine (buduće države) Albanije pod austrijskim protektoratom. Bez obzira na to što su Srbi sa ovih područja, uz pomoć vojnika albanskog Skenderbega srpskog porekla, izvojevali velike pobede nad turskom vojskom i oslobodile ova područja. A da se Srbiji, koja je tek na Berlinskom kongresu 1878. godine priznata kao nezavisna država, zauvek onemogući izlazak na bilo koje more u Balkanskom regionu (Jadransko, Egejsko ili Crno more).
Austrougarska tajna ofanziva se efikasno sprovodila kroz tadašnje diplomatske kanale i potkupljivanjem i naoružavanjem šiptarskih ekstremnih grupa, koje bi na terenu ratovale protiv vlasti dveju kneževina Srbije i Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Taj plan je Austrougarska, uz pomoć bratske Nemačke i nezainteresovanih zapadnih zemalja Britanije i Francuske, uspela da ostvari. Nemačka je kasnije, posredno ili direktno ratovala na Balkanu (uz pomoć kraljeva nemačkog porekla na čelu Rumunije, Bugarske i Grčke) i uspela da očuva samostalnost novostvorene veštačke države – Albanije. Srpskom narodu i crkvi su oduzete teritorije, rudna i zemljišna bogatstva, luke i izlazi na more, delovi Metohije sa Prizrenom, crkve i crkveni posedi širom Kosova i Stare Srbije. Dakle, beba je stvorena takoreći veštačkom oplodnjom i zato je treba trajno, pa i danas ljuljati. Tako je otimanje srpskih teritorija otpočelo, a nastavilo se uz nemačku podršku Rumuniji i Bugarskoj, pa i Turskoj protiv Srbije, u Drugom balkanskom ratu, kasnije u Prvom svetskom ratu, a kroz fašističku SS Skenderbeg brigadu i u Drugom svetskom ratu.
Čini se da je u pozadini i današnjih pokušaja zapadnih zemalja, pre svega Nemačke, da Srbiju razdele i omoguće odvajanje njenih delova za albanske separatiste na tlu Srbije, Severne Makedonije i Grčke. Koliko je samoproglašena veštačka albanska tvorevina tzv. Kosovo važna pokazala je 1999. od SB UN neodobrena intervencija (sada NATO) i 84 dana bombardovanja Srbije, u kojoj je ubijeno preko 2000 srpskih građana od kojih čak 84 dece.
Dakle akcija na otimanju srpske Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija se nastavlja, uz prećutnu podršku EU, pa čak i tradicionalnog srpskog saveznika – Francuske. To je suština tzv. francusko-nemačkog predloga za rešavanje situacije na KiM – primoravanje Srbije da prizna nezavisnost pobunjene albanske populacije iz autonomne pokrajine na srpskoj svetoj zemlji Kosovu i Metohiji, kao uslov za bilo kakvu saradnju ili evropski put Srbije.
Zamislimo situaciju da se stanovništvo bivše Prusije ili Lužički Srbi u Nemačkoj, Korzikanci ili Bretonci u Francuskoj, pobune i zatraže nezavisnost od Nemačke, odnosno Francuske, da li bi se EU, sa istom energijom založila za podršku tim narodima? Da li bi ostale zemlje EU pomogle ove slobodarske pobune nekadašnjih nezavisnih plemena, država i pokrajina? Kako za takve ideje nema razumevanja, a ima za otimanje Kosova i Metohije sa viševekovnim srpskim crkvama i državnim i kulturnim nasleđem?
Da li je to uređena Evropa kojoj težimo? Šta o svemu tome znaju Ursula fon der Lajen ili Analena Berbok, da bi nam preuređivale viševekovnu istoriju za koju su Srbi, samo u Prvom svetskom ratu protiv Austrougarske i Nemačke dali četvrtinu populacije. I pobedili u tom i Drugom svetskom ratu? Možemo li sve to baciti u zaborav i prikloniti se otimačini naše teritorije, kulturnog, istorijskog i ekonomskog nasleđa pod pritiskom novih „inžinjera evropske geografije”, a protiv interesa srpskog i drugih balkanskih naroda.
Redovni profesor univerziteta
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
Подели ову вест









Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.