Teško do zaštite zaštićenih područja
Vest da je, gotovo deceniju od prvih inicijativa, skupština opštine Ćićevac pokrenula proceduru za proglašenje Stalaćke klisure i Mojsinjskih planina za zaštićeno područje, odjeknula je među ekolozima. Razlog za to otkrivaju podaci koji kažu da ovaj status čeka još oko pedesetak područja u Srbiji, od kojih neki i duže od deset godina.
– Ovo je redak primer da neka opština upravlja područjima koji se prostiru na većoj površini. Najčešće, kada je reč o gradovima i opštinama, radi se o grupi stabala. Pozdravljamo ovaj čin, ali i podsećamo da nije dovoljno da područja budu zaštićena na papiru, već i u praksi – kaže Dejan Maksimović iz Ekološkog centra „Stanište”, udruženja koje je 2021. uradilo detaljnu analizu o stanju zaštićenih područja u Srbiji.
A ono je pokazalo da, iako zvanična ekološka politika ide u smeru povećanja državne teritorije pod zaštitom prirode, ova područja čine ispod osam odsto ukupne površine. Tačnije, pre dve godine u centralni registar bilo je upisano 469 zaštićenih područja, od kojih je kategorisano samo 290, koji su ovaj status stekli posle 1991. godine. Sudbina onih koji su ovu titulu ranije dobili nije poznata.
– Najviše hektara je pod republičkom zaštitom – oko 655.000 hektara od 678.000 hektara ukupno zaštićene površine. U pitanju su i najvrednija područja, tako da republičke vlasti imaju najveću odgovornost za zaštitu prirode. Ali od 74 opštine i gradova koji su proglasili ukupno 200 zaštićenih područja, samo njih 20 je u 2020. godini finansiralo zaštićena područja koja su sami izglasali. Takođe, kada smo zatražili izveštaje ispostavilo se da ih samo njih 16 ima za sva zaštićena područja, a 21 lokalna samouprava odgovorila nam je da nema nijedan izveštaj ni za jedno područje. Događalo se i da nam iz opština i gradova stigne odgovor kako oni nemaju zaštićena područja iako registar pokazuje suprotno. To je bio slučaj u deset lokalnih samouprava. To znači da nadležni uopšte ne znaju da imaju područja o kojima treba da brinu, iako u opštinama i gradovima postoje ljudi čiji je posao da upravo to rade – objašnjava Maksimović.
Kakva je situacija u ovoj oblasti, dodaje naš sagovornik, najbolje ilustruje podatak sa sajta saveonenergy.com – naša zemlja nalazi se na 33. mestu među 35 evropskih država uzimajući u obzir trenutni procenat zaštite. Iza nas nalaze se samo još Rumunija i Bosna i Hercegovina.
– Bio je cilj da do 2020. godine 12 procenata državne teritorije bude pod zaštitom i u tome nismo uspeli. Sve do 2017. procenat zaštićenih područja bio je ispod sedam odsto, a onda je te godine povećan sa 6,54 procenata na 7,48. Iza ovog podatka krije se činjenica da je te godine Park prirode Stara planina proglašen zaštićenim područjem, koji je ujedno i najveće zaštićeno područje. Već naredne godine ove brojke porasle su za samo 0,08 procenata – dodaje naš sagovornik.
Osim republike i lokalnih samouprava, često se kao upravljači ovih područja pojavljuju javna preduzeća čija delatnost nema nikakve veze sa životnom sredinom i ekologijom. U takvim slučajevima, kaže naš sagovornik, na zaštićena područja gleda se samo kao na mesto troška.
– Utisak je da se izbegava sa proglašenjem zaštite. Jedan od glavnih razloga jeste taj što organi vlasti nisu svesni značaja prirode i uz to ne žele dodatna finansijska opterećenja. Prema propisima organ koji proglasi zaštitu dužan je da finansira mere zaštite, daje saglasnosti upravljačima na programe upravljanja i obavlja inspekcijski nadzor nad sprovođenjem zakona i odluke o zaštiti – ističe Maksimović i podseća na slučaj opštine Bela Crkva, koja je tražila da se smanji površina pod zaštitom Specijalnog rezervata prirode „Karaš – Nera”.
Istraživanje Ekološkog centra „Stanište” pokazalo je i da je iz republičkog budžeta 2020. godine potrošeno ukupno oko 225 miliona dinara i to oko 65 miliona dinara na pet nacionalnih parkova, a za sva ostala područja oko 160 miliona dinara. Najviše su finansirane aktivnosti i potrebe čuvarske službe, monitoringa i obeležavanja zaštićenog područja.
Istraživači „Staništa” ukazali su na još neke probleme – nedovoljno pouzdan i javnosti nedostupan registar u kojem nedostaju podaci za sva područja o kategoriji, kao i o tome ko su njihovi upravljači.
Zašto su zaštićena područja uopšte važna?
– Ona čuvaju genetski fond, biološku i geološku raznovrsnost, takođe prečišćavaju vazduh i vodu, štite od poplava, erozije, požara, biljnih bolesti, ublažavaju posledice klimatskih promena… Povoljno utiču na kvalitet zemljišta i hrane, na fizičko i psihičko zdravlje, u njima boravimo, rekreiramo se, obrazujemo se… Ne postoji tačan podatak, ali se procenjuje da prirodna područja Srbiji pružaju javne usluge vredne više desetina, možda i stotina miliona evra godišnje. Veliki deo populacije, nažalost, toga nije svestan, već u zaštićenim području vidi pogodno mesto za gradnju novog stambenog kompleksa, izgradnju mini-hidroelektrane, eksploataciju šljunka… – ističe Dejan Maksimović.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


