Petak, 12.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Zašto moramo da se pomirimo

Zašto moramo da se pomirimo
Н. Коцић

I vlast i opo­zi­ci­ja i stu­den­ti sla­žu se da je smrt 16 lju­di zbog pa­da nad­stre­šni­ce na Že­le­znič­koj sta­ni­ci 1. no­vem­bra pro­šle go­di­ne uža­sna i neo­bja­šnji­va tra­ge­di­ja. Iz dva raz­lo­ga. Zbog ogrom­nog bro­ja stra­da­lih. I zbog na­či­na po­gi­bi­je. Ti lju­di ni­su stra­da­li ni na je­dan ra­zu­mu pri­hva­tljiv na­čin. Kraj­nje bez­bri­žno su kre­nu­li na jed­no obič­no pu­to­va­nje vo­zom. I na gla­vu su im se, iz či­sta mi­ra, sru­či­le sto­ti­ne to­na be­to­na i že­le­za. Ta­kva smrt pre­va­zi­la­zi naj­bi­zar­ni­je sce­na­ri­je iz naj­mrač­ni­jih ho­ror fil­mo­va. I za­to sud mo­ra bi­ti na vi­si­ni za­dat­ka. Mo­ra dra­kon­ski ka­zni­ti sve ko­ji su svo­jim ne­ra­dom, ne­ma­rom i neo­d­go­vor­no­šću nad­stre­šni­cu, od gra­đe­vin­skog ele­men­ta, pre­tvo­ri­li u smr­to­no­snu klop­ku. U oruž­je za ma­sov­no ubi­stvo. I ne tre­ba bi­ti Šer­lok Holms pa zna­ti da je po­sao struč­nja­ka da ura­de pro­jek­te, pro­ra­ču­ne i kon­tro­li­šu iz­ve­de­ne ra­do­ve.

 

Tra­ge­di­ja je se­dam me­se­ci bi­la ne­pre­mo­sti­vi jaz ne­ra­zu­me­va­nja, ko­ji pa­ra­li­še ceo No­vi Sad i ce­lu Sr­bi­ju. Ali ne tre­ba da osta­ne ne­pro­boj­ni gru­do­bran mr­žnje. Ša­nac ne­pri­ja­telj­stva. Raz­u­me­va­ju­ći raz­me­re tra­ge­di­je i tu­gu po­ro­di­ca, tre­ba sa­gle­da­ti po­sle­di­ce, iz­vu­ći po­u­ke i na­ći sna­gu da svi za­jed­no za­ko­ra­či­mo na­pred. Da pre­ki­ne­mo s blo­ka­da­ma. Da za­u­sta­vi­mo da­lje ši­re­nje zlo­ćud­nog po­li­pa ne­tr­pe­lji­vo­sti. Sva­ka ra­na se mo­že za­le­či­ti ako se to­me pri­stu­pi s do­brom na­me­rom, a ne s mrač­nim pred­ra­su­da­ma.

Svi ko­ji sma­tra­ju da zbog ve­li­ke pat­nje iza­zva­ne tra­ge­di­jom na Že­le­znič­koj sta­ni­ci tre­ba za­u­sta­vi­ti vre­me i da­lji ži­vot, gre­še. Sna­ga je u uz­di­za­nju, ne u da­ljem po­to­nu­ću. Isto­ri­ja nu­di do­ka­ze za to. No­vi Sad je pa­tio mno­go pu­ta. I mno­go pu­ta bio u mno­go te­žim okol­no­sti­ma. I sva­ki put su na­ši pre­ci smo­gli sna­gu da se uz­dig­nu iz­nad im­pe­ra­ti­va po­li­tič­ke se­bič­no­sti i udru­že se u do­bro­na­mer­no­sti za­jed­ni­štva.

No­vi Sad pam­ti ur­li­ke to­po­va 1849, kad je sru­šen do te­me­lja i kad je od 20.000 sta­nov­ni­ka po­gi­nu­lo 13.000 i srušene 2.004 ku­će od ukup­no 2.808. Se­ća se dže­la­ta smr­ti iz No­vo­sad­ske ra­ci­je 1942. Pam­ti ko­ra­ke iz­be­gli­ca po­sle „Blje­ska” i „Olu­je”. Se­ća se mo­li­tvi maj­ki 1999. kad su bom­be NA­TO-a pa­da­le ume­sto ki­ša. Kad je Alek­san­dar Po­po­vić, naj­bo­lji stu­dent elek­tro­teh­ni­ke, po­gi­nuo kod Na­da­lja bra­ne­ći svo­ju ze­mlju. Kad je Oleg Na­sov, pre­la­ze­ći svoj most, u svom gra­du, ubi­jen ra­zor­nom gra­na­tom lan­si­ra­nom pal­cem ne­kog Tek­sa­ša­ni­na. Kad se Du­nav pre­la­zio ske­lom. Kad su uli­ca­ma ho­da­le hi­lja­de glad­nih či­je su fir­me uni­šte­ne u pri­va­ti­za­ci­ji.

Sa­svim je iz­ve­sno da su 1849. po­sto­ja­li gra­đa­ni ko­ji su sma­tra­li da ne tre­ba sta­ti na stra­nu Austri­je, već po­dr­ža­ti Ma­đa­re. Ali još je si­gur­ni­je da je naj­ve­ći broj No­vo­sa­đa­na, sa­svim oprav­da­no i ra­zum­no, sma­trao da ne tre­ba bi­ra­ti stra­nu u tu­đem su­ko­bu. Da tre­ba gle­da­ti svo­ja po­sla. Mo­žda je i bi­lo po­li­tič­kih ne­sla­ga­nja, ali ni­je bi­lo zlo­be i raz­je­di­nje­no­sti. Pre vi­še od 170 go­di­na na­ši pre­ci su ima­li zdra­vi­je i ra­ci­o­nal­ni­je tu­ma­če­nje po­li­tič­kih i dru­štve­nih okol­no­sti. Raz­me­li su da bi su­ko­bi i po­de­le do­ve­li do no­vih ne­da­ća. Do no­vih pat­nji. Za­to su se uje­di­ni­li. I zdu­šno pri­stu­pi­li ob­no­vi No­vog Sa­da, ko­ju je pred­vo­dio Zma­jev otac Pa­vle Jo­va­no­vić. No­vi Sad ko­ji zna­mo iz­ni­kao je iz ru­še­vi­na 1849.

Da li je po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta i No­vo­sad­ske ra­ci­je, i zlo­či­na u srem­skim na­se­lji­ma tre­ba­lo da za­u­vek mr­zi­mo Ma­đa­re, Nem­ce, Hr­va­te?

Na kra­ju Dru­gog svet­skog ra­ta oslo­bo­di­o­ci re­vo­lu­ci­o­na­ri li­kvi­di­ra­li su ve­li­ki broj gra­đa­na. Ne­ki su po­dr­ža­va­li fa­ši­ste. Ne­ki ni­su. I je­di­ni­ma i dru­gi­ma za­jed­nič­ki je bio nji­hov ime­tak. Ubi­je­ni su da bi pro­le­te­ri do­šli do nji­ho­vih sta­no­va i dru­gih bo­gat­sta­va. Kad je na­stu­pio mir, No­vo­sa­đa­ni su ima­li sna­ge da opro­ste jed­ni dru­gi­ma. Da se uje­di­ne i za­jed­no iz­gra­de No­vi Sad kao grad to­le­ran­ci­je.

Za­što ne mo­že­mo da pri­hva­ti­mo či­nje­ni­cu da je u demokratiji sud pre­u­zeo ulo­gu ple­me­na? Za­što nam je da­nas to­li­ko te­ško da pri­hva­ti­mo me­đu­sob­ne ma­ne i po­štu­je­mo uza­jam­ne vr­li­ne? Ka­ko smo po­sta­li to­li­ko zlu­ra­di? Ka­ko smo na zlo br­zo sprem­ni i pri­prav­ni? Tol­stoj je još pre 130 go­di­na ob­ja­snio da se ne mo­že ostva­ri­ti do­bro upo­tre­bom zla. Što re­če Alek­san­dar Ti­šma, zlo oba­ve­zno gu­bi u su­ko­bu s vr­li­nom.

Mo­že­mo tra­ži­ti iz­go­vo­re go­vo­re­ći da su na­ši pre­ci ma­nje zna­li o de­mo­kra­ti­ji. Da su bi­li ma­nje obra­zo­va­ni. Da su bi­li si­ro­ma­šni­ji. Da su bi­li na­vik­nu­ti da tr­pe. Ako smo obra­zo­va­ni­ji, pi­sme­ni­ji, pro­gre­siv­ni­ji i li­be­ral­ni­ji od njih, za­što se gu­bi­mo u mrač­nim la­vi­rin­ti­ma su­ko­ba i pre­zre­nja? Za­što, mi ta­ko avan­gard­ni, ro­bu­je­mo pri­mi­tiv­nim na­go­ni­ma? I gde ne­sta­de pi­je­tet pre­ma žr­tva­ma?

Ži­vot je sat­kan od tri­jum­fa i po­ra­za. Uspo­na i pa­do­va. Ali ne sme da bu­de za­sno­van na mr­žnji. Mil­ton je u pra­vu. „Šta je tam­no u me­ni – pro­sve­tli, šta ni­sko – uz­dig­ni, po­dr­ži!” Stu­den­ti i opo­zi­ci­ja tre­ba da od­lu­če da li će­mo za­jed­no pro­na­ći put po­mi­re­nja ili će­mo za­u­vek osta­ti za­ro­blje­ni­ci ogor­če­nja.

Ne­ma tih ne­spo­ra­zu­ma ko­ji mo­gu oprav­da­ti da­lju sa­ta­ni­za­ci­ju i po­ni­ža­va­nje onih ko­ji se ne sla­žu s blo­ka­da­ma. De­mo­krat­ske slo­bo­de su ci­vi­li­za­cij­sko do­stig­nu­će. One su pro­iz­vod ljud­skih do­go­vo­ra. I plod vi­še­ve­kov­nog na­po­ra da pri­hva­ti­mo pra­va dru­gih kao svo­ja sop­stve­na. Ne­sla­ga­nje ne tre­ba da ro­di ne­pri­ja­telj­stvo, već raz­go­vor.

Di­ja­log ni­je dvo­boj. Ni­je mor­tal kom­bat, već uljud­na raz­me­na ar­gu­me­na­ta. Ljud­ska pra­va ni­su trogloditsk­a pe­ći­na u ko­joj vi­če­mo jed­ni na dru­ge. Ni­su ple­men­sko raz­bo­ji­šte. Ni­su var­var­ska ša­tra u ko­joj se vred­nu­je sa­mo prin­cip ta­li­o­na. De­mo­kra­ti­ja je pre­fi­nje­na pa­la­ta u ko­joj ži­vi­mo za­jed­no, ne­gu­ju­ći me­đu­sob­ne raz­li­ke. Ta ku­ća je krh­ka, mo­že br­zo da se uru­ši ako svi bri­žlji­vo ne uče­stvu­je­mo u nje­nom odr­ža­va­nju. Ni­je ve­ći de­mo­kra­ta onaj ko sna­žni­je ga­la­mi, već onaj ko je spo­sob­ni­ji da sa­slu­ša. Dru­ga­či­je mi­šlje­nje ni­je ne­do­pu­šte­na sla­bost, već uva­ža­va­ju­ća sna­ga.

Ne tre­ba uži­va­ti u žud­nji za pro­du­ža­va­njem po­sto­je­ćih i stva­ra­njem no­vih po­de­la i ras­pa­lji­va­nju ba­klji mr­žnje, već u ume­ću da se one uga­se. Bo­lje je slu­ša­ti ra­zum, ne­go stra­sti. Po­mi­re­nje je bo­lje od su­ko­ba. Di­ja­log je za­hval­ni­ji od is­klju­či­vo­sti.

*No­vi­nar i pu­bli­ci­sta

 

 

Komentari6
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

ko se krije iza pumpe
Tragedija se desila. Razloge koji su doveli do nje treba pronaci i objaviti. Sta god da je bilo: korupcija, neznanje, nehat, bilo sta i bilo ko da je krivac treba objaviti. Sa druge strane, protesti imaju u sebi i nesto sto samo koristi ovu tragediju za svoje ciljeve. To je odavno postalo ocigledno: rusiti vlast na ulici, odrzavati konstantno haos i podsticati mrznju prema svojim politickim neprijateljima, mrznju koja ne zavisi od bilo kakve tragedije ali zna da je iskoristi.
Радован
Људи у групи чине злочине које сами никада не би помислили.
Хајдук Вељко
За почетак,да се они који студенте називају,фашистима,нацистима,терористима да се извину.
софи
... И то је слобода изражавања. Ви не морате да будете истомишљеник!
Olja
Neka pobedi praštanje i ljubav,svima će nam laknuti.
Tara
Tuga je velika a opozicija je to koristila da uništi Srbiju.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.