Zašto moramo da se pomirimo
I vlast i opozicija i studenti slažu se da je smrt 16 ljudi zbog pada nadstrešnice na Železničkoj stanici 1. novembra prošle godine užasna i neobjašnjiva tragedija. Iz dva razloga. Zbog ogromnog broja stradalih. I zbog načina pogibije. Ti ljudi nisu stradali ni na jedan razumu prihvatljiv način. Krajnje bezbrižno su krenuli na jedno obično putovanje vozom. I na glavu su im se, iz čista mira, sručile stotine tona betona i železa. Takva smrt prevazilazi najbizarnije scenarije iz najmračnijih horor filmova. I zato sud mora biti na visini zadatka. Mora drakonski kazniti sve koji su svojim neradom, nemarom i neodgovornošću nadstrešnicu, od građevinskog elementa, pretvorili u smrtonosnu klopku. U oružje za masovno ubistvo. I ne treba biti Šerlok Holms pa znati da je posao stručnjaka da urade projekte, proračune i kontrolišu izvedene radove.
Tragedija je sedam meseci bila nepremostivi jaz nerazumevanja, koji parališe ceo Novi Sad i celu Srbiju. Ali ne treba da ostane neprobojni grudobran mržnje. Šanac neprijateljstva. Razumevajući razmere tragedije i tugu porodica, treba sagledati posledice, izvući pouke i naći snagu da svi zajedno zakoračimo napred. Da prekinemo s blokadama. Da zaustavimo dalje širenje zloćudnog polipa netrpeljivosti. Svaka rana se može zalečiti ako se tome pristupi s dobrom namerom, a ne s mračnim predrasudama.
Svi koji smatraju da zbog velike patnje izazvane tragedijom na Železničkoj stanici treba zaustaviti vreme i dalji život, greše. Snaga je u uzdizanju, ne u daljem potonuću. Istorija nudi dokaze za to. Novi Sad je patio mnogo puta. I mnogo puta bio u mnogo težim okolnostima. I svaki put su naši preci smogli snagu da se uzdignu iznad imperativa političke sebičnosti i udruže se u dobronamernosti zajedništva.
Novi Sad pamti urlike topova 1849, kad je srušen do temelja i kad je od 20.000 stanovnika poginulo 13.000 i srušene 2.004 kuće od ukupno 2.808. Seća se dželata smrti iz Novosadske racije 1942. Pamti korake izbeglica posle „Bljeska” i „Oluje”. Seća se molitvi majki 1999. kad su bombe NATO-a padale umesto kiša. Kad je Aleksandar Popović, najbolji student elektrotehnike, poginuo kod Nadalja braneći svoju zemlju. Kad je Oleg Nasov, prelazeći svoj most, u svom gradu, ubijen razornom granatom lansiranom palcem nekog Teksašanina. Kad se Dunav prelazio skelom. Kad su ulicama hodale hiljade gladnih čije su firme uništene u privatizaciji.
Sasvim je izvesno da su 1849. postojali građani koji su smatrali da ne treba stati na stranu Austrije, već podržati Mađare. Ali još je sigurnije da je najveći broj Novosađana, sasvim opravdano i razumno, smatrao da ne treba birati stranu u tuđem sukobu. Da treba gledati svoja posla. Možda je i bilo političkih neslaganja, ali nije bilo zlobe i razjedinjenosti. Pre više od 170 godina naši preci su imali zdravije i racionalnije tumačenje političkih i društvenih okolnosti. Razmeli su da bi sukobi i podele doveli do novih nedaća. Do novih patnji. Zato su se ujedinili. I zdušno pristupili obnovi Novog Sada, koju je predvodio Zmajev otac Pavle Jovanović. Novi Sad koji znamo iznikao je iz ruševina 1849.
Da li je posle Drugog svetskog rata i Novosadske racije, i zločina u sremskim naseljima trebalo da zauvek mrzimo Mađare, Nemce, Hrvate?
Na kraju Drugog svetskog rata oslobodioci revolucionari likvidirali su veliki broj građana. Neki su podržavali fašiste. Neki nisu. I jedinima i drugima zajednički je bio njihov imetak. Ubijeni su da bi proleteri došli do njihovih stanova i drugih bogatstava. Kad je nastupio mir, Novosađani su imali snage da oproste jedni drugima. Da se ujedine i zajedno izgrade Novi Sad kao grad tolerancije.
Zašto ne možemo da prihvatimo činjenicu da je u demokratiji sud preuzeo ulogu plemena? Zašto nam je danas toliko teško da prihvatimo međusobne mane i poštujemo uzajamne vrline? Kako smo postali toliko zluradi? Kako smo na zlo brzo spremni i pripravni? Tolstoj je još pre 130 godina objasnio da se ne može ostvariti dobro upotrebom zla. Što reče Aleksandar Tišma, zlo obavezno gubi u sukobu s vrlinom.
Možemo tražiti izgovore govoreći da su naši preci manje znali o demokratiji. Da su bili manje obrazovani. Da su bili siromašniji. Da su bili naviknuti da trpe. Ako smo obrazovaniji, pismeniji, progresivniji i liberalniji od njih, zašto se gubimo u mračnim lavirintima sukoba i prezrenja? Zašto, mi tako avangardni, robujemo primitivnim nagonima? I gde nestade pijetet prema žrtvama?
Život je satkan od trijumfa i poraza. Uspona i padova. Ali ne sme da bude zasnovan na mržnji. Milton je u pravu. „Šta je tamno u meni – prosvetli, šta nisko – uzdigni, podrži!” Studenti i opozicija treba da odluče da li ćemo zajedno pronaći put pomirenja ili ćemo zauvek ostati zarobljenici ogorčenja.
Nema tih nesporazuma koji mogu opravdati dalju satanizaciju i ponižavanje onih koji se ne slažu s blokadama. Demokratske slobode su civilizacijsko dostignuće. One su proizvod ljudskih dogovora. I plod viševekovnog napora da prihvatimo prava drugih kao svoja sopstvena. Neslaganje ne treba da rodi neprijateljstvo, već razgovor.
Dijalog nije dvoboj. Nije mortal kombat, već uljudna razmena argumenata. Ljudska prava nisu trogloditska pećina u kojoj vičemo jedni na druge. Nisu plemensko razbojište. Nisu varvarska šatra u kojoj se vrednuje samo princip taliona. Demokratija je prefinjena palata u kojoj živimo zajedno, negujući međusobne razlike. Ta kuća je krhka, može brzo da se uruši ako svi brižljivo ne učestvujemo u njenom održavanju. Nije veći demokrata onaj ko snažnije galami, već onaj ko je sposobniji da sasluša. Drugačije mišljenje nije nedopuštena slabost, već uvažavajuća snaga.
Ne treba uživati u žudnji za produžavanjem postojećih i stvaranjem novih podela i raspaljivanju baklji mržnje, već u umeću da se one ugase. Bolje je slušati razum, nego strasti. Pomirenje je bolje od sukoba. Dijalog je zahvalniji od isključivosti.
*Novinar i publicista
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


